Piše: Zoran Avramović
“Bio sam spreman da pešačim od Mančestera do Rima kako bih ga doveo u naš klub, ali ni to nije bilo dovoljno.“
Tako je pričao sredinom prve dekade ovog veka Ser Aleks Ferguson, ikoničko ime u svetu fudbalskih menadžera, o jednom od svojih retkih neuspešnih pokušaja da na “Old Trafford” dovede igrača kao pojačanje timu koji je već izazivao strahopoštovanje gde god bi se pojavio. Princ koji nije želeo nikud iz koloseuma svojih dečačkih snova i zatočenik jedne velike fudbalske ljubavi je Frančesko Toti.
U vremenu globalizacije i industrijalizacije fudbala gotovo je nezamislivo da CV jednog sjajnog fudbalera ima samo ime jednog kluba. (Pre)više je novca u ovoj branši, u transferima se sada po igraču obrće stotine miliona evra, fudbalere ne drži mesto, zov novca je postao neodoljiv. Navijači su nekad u po noći znali da izrecituju sastav tima, a danas su klubovi iz evropskog vrha u stalnom traganju za novim imenima na skupim dresovima. I zato Toti i njegovo malobrojno društvo izazivaju osmeh na svetlim stranicama fudbalskih almanaha.
Kapiten Rome je debitovao za “vučicu” 1993. godine sa samo 16 godina, kada ga je Vujadin Boškov poslao na teren u utakmici sa Brešom 28. marta 1993. A oproštajni ples, kako su to videli italijanski novinari koreografskog utemeljenja, odigrao je 28. maja 2017. protiv Đenove. Između ta dva datuma nalaze se 24 godine, odnosno 290 meseci, 1261 nedelja ili 8827 dana! Iz zapisnika uz prezime Toti stoji 844 utakmice (63.376 minuta) i 316 golova.
Mnogi su “prosci” dolazili u večni grad po Princa Rima, Real i Mančester junajted su pokazali najviše upornosti, ali verovali ili ne, uzalud. Ostaje zapisano da je Toti jednom ruskom oligarhu na pitanje šta je potrebno da on učini da bi igrao za njega, odgovorio: “Kupi Romu, drugi način ne postoji!”
Toti je postao oličenje rimskog duha u fudbalu, što prema nekim tumačenjima, između ostalog, predstavlja i nemerljivu predanost i odanost porodici, a to se nalazi ispred ličnih materijalnih interesa. Frančesko je bio sin AS Roma, jedna porodica. U ovom lepom primeru sadržanom u odbijanju basnoslovnih ponuda bogatih klubova (i pojedinaca) mogu se prepoznati tri etape: izrastanje do Princa Rima, uzdizanje do Kralja Rima i na kraju Toti je Rim. Zar je malo za jednu fudbalsku karijeru, za jedan život. Postaneš sinonim za Romu i Rim, pupak civilizacije.
Za sreću i za ponos fudbala, a možda nekima i pored svega posluže kao inspiracija u iscrtavanju sopstvenih puteva, ima još velikana sa terena koji su na svim fotografijama iz igračkih karijera dugih i po dve decenije u jednom dresu. Nabrojaću samo neke: golmani Lav Jašin (Dinamo Moskva), Igor Akinfejev (CSKA), Rožerio Seni (Sao Paulo), pa igrači Džeki Čarlton (Lids), Đuzepe Bergomi (Inter), Džejmi Karager (Liverpul), Karlos Pujol (Barselona), Toni Adams (Arsenal), Rajan Gigs, Pol Skols, Gari Nevil (Mančester junajted) i Paolo Maldini (Milan).
Kad je reč o lojalnosti u fudbalu, vredi istaći jedan zanimljiv projekat u režiji kluba sa severa Španije. Atletik Bilbao je pre 11 godina uveo nagradu “Jedan klub”, odajući priznanje onima koji su celu svoju profesionalnu karijeru proveli u jednom klubu. To je priznanje koje slavi lojalnost, odnosno prepoznaje porodične veze između tima, navijača i igrača. Jednostavno, reč je o traženju fudbalera u kome (kao odraz) navijači vide sebe na terenu. Nažalost, tamo gde je visoka, često i nekontrolisana, komercijalizacija fudbala, u Ligama petice često se zaboravlja na temelj identiteta, tradicije i strasti – vernost klubu. Jednom klubu!
