Definisano kroz “skrivene ubeđivače”, ( knjiga Vansa Pakarda “Skriveni ubeđivači – Psihologija reklame”) jasno je da Đani Infantino nije postao celebrity evolucijom, već metodičnim inženjeringom. Njegov PR tim koristi neuromarketinšku i semiotičku manipulaciju kako bi jednog švajcarskog pravnika transformisao u pop-kulturni brend uoči finala 19. jula i prvog “Halftime Show-a” u istoriji Mundijala.
Da bi se razumeo ovaj prelazak iz administracije u šou-biznis, moraju se dekodirati poruke koje se šalju u podsvest gledalaca. Za razliku od Sepa Blatera koji je vladao iz senke, Infantino koristi strategiju „prijateljske pristupačnosti”. Njegovo lociranje operativnog centra u Majami predstavlja svesno izmeštanje iz Ciriha u arenu globalne industrije zabave. On se više ne kodira kao predsednik organizacije, već kao ravnopravni član globalne elite.
Paralelno sa tim teče narativ o “prvom navijaču sveta”. Pravilo emiterima da Infantino ne sme biti prikazan ako gleda u mobilni telefon predstavlja ključni dokaz kreiranja mita. Telefon signalizira gubitak fokusa i biznis. Kadar u kom on sa emotivnim izrazom lica prati meč kreira iluziju čoveka koji živi fudbal čistog srca, preusmeravajući pažnju sa korporativnih tema na čistu, simuliranu empatiju.
Sam Mundijal, koji je decenijama bio festival bazične nacionalne pripadnosti i tradicije, pretvoren je u korporativni sajam podignut za potrebe globalnog kapitala. Sam logo prvenstva, gde je potpuno izbačen identitet zemalja domaćina, a u centar ogoljeno postavljena fotografija zlatnog pehara, materijalni je dokaz još jednog “pritajenog ubeđivanja“. Više se ne slavi turnir, slavi se sam trofej i korporacija koja ga poseduje. Pod drakonskim pravilima politike “čistog stadiona” (Clean Stadium Policy), svako korporativno ime koje nije uplatilo stotine miliona u kasu FIFA-e biva fizički izbrisano.
Najbrutalniji paradoks ovog inženjeringa ogleda se u ceni ulaznica za finale na MetLife stadionu. Dok nas PR tim hrani sloganom “Fudbal ujedinjuje svet!”, sugerišući narodno jedinstvo i zajedništvo, finansijska barijera poručuje nešto sasvim drugo. Infantino drsko brani ove cene “tržišnom logikom”, čime jasno stavlja do znanja ko je stvarna ciljna grupa. Finale nije dizajnirano za milione onih pored ekrana.
Najavljeni spektakl na poluvremenu predstavlja prelomnu tačku – to je spoj amerikanizacije i Super Bowl-izacije fudbalske kulture – “Infantinoizacija“.
Gledajući ovu distopijsku estradizaciju, nemoguće je ne prisetiti se Pakardovog upozorenja o svesnom gašenju kritičke svesti. Pažnja gledalaca se planski otupljuje kako bi se stvorio hronični gubitak osetljivosti na sopstvenu isključenost.
Spektakl će dobiti puni kontekst tek nakon poslednjeg zvižduka i ishoda finalne utakmice između Španije i Argentine. U svečanoj loži, „Džoni”, kako ga od milja zove Donald Tramp, stajaće rame uz rame kako bi zajedno dodeljivali trofej i medalje. Geopolitički raspored na postolju biće refleksija trenutnih odnosa Vašingtona sa svetom: očekuje se prisustvo španskog kralja Felipea VI i argentinskog predsednika Havijera Mileja.
Unutar tog visoko kontrolisanog ceremonijala, gde se sportska loža pretvara u globalni samit fudbalskog populizma i korporativnog kapitala, ostaje samo da se vidi kako i koliko će poslednji čin Svetskog prvenstva zaista doprineti imidžu i ugledu prisutnih svetskih moćnika koji su (pre)dobro shvatili veličinu i značaj fudbala.
Da, izbori za predsednika FIFA-e su naredne godine…
