Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Aleksandra Lipovac, mlađa savjetnica, Dialog komunikacije
Prazna bijela stranica, blinkajući kursor i crna slova oduvijek su mi predstavljali barijeru u razvoju bilo kakve komunikacijske strategije, koncepta ili jednostavne ideje za novu kampanju. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim moć i utjecaj koju na mene ima estetika i vizualno privlačna radna površina. U tom sam trenutku za svaki pitch, pa i onaj „najmanji“ koji se možda odnosio i samo na novu ideju za dugogodišnjeg klijenta počela kreirati vlastiti template. Riječi su tada iz mene navirale enormnom brzinom, ideje su se gomilale, prodavale i nikad ponavljale. Svaki novi template, svaki novi zadatak vodio je potpuno novom načinu pristupa problematici i rađale su se potpuno nove misli i ideje. Nedugo nakon, nimalo podcjenjujući ponekad čak i zastrašujuću moć riječi u komunikacijskoj industriji, poruke izražene grafičkim vizualima zauzimale su sve veću ulogu u mojim svakodnevnim aktivnostima.
Odnosi s javnošću davno su prerasli riječi, a novih komunikacijskih alata svakim je danom sve više. Daleko od toga da ih treba zanemariti, ali vjerujem da svatko mora odabrati put kojim će poruku svojeg klijenta brzo i učinkovito prenijeti do njezine ciljane javnosti. Za mene je to bio grafički dizajn kojeg sam upisala unatoč pretrpanom rasporedu i brojnim upitnicima o tome trebaju li mi doista novi zadaci?
Ono čemu sam se uvijek divila kod kolega grafičkih dizajnera s kojima svakodnevno surađujem unutar agencije nije samo kreativnost i strast koju osjećaju prema poslu, nego ponajviše – strpljenje. Moraju brinuti o briefu klijenata koji im (u većini slučajeva nedovoljno jasno) prenosimo i nesvjesno prešućujemo detalje koje smatramo nevažnima, dostupnosti vizuala koji su im potrebni, a sve to uz opće uvriježeno mišljenje da je njihov posao jednostavan i da oni samo „uljepšavaju stvari“. Iako mi je nedostatak vremena za novu dimenziju koju poslu nosi grafički dizajn bio jedan od prvih na „cons“ listi, danas se on vrlo samouvjereno pomaknuo na sam vrh „pros“ liste. PR-ovac koji sam najbolje poznaje brend za kojeg radi, ton komunikacije, ciljane skupine i upućen je u svaku kampanju od njezina začetka do provedbe i evaluacije, sam može najjednostavnije i najbrže prenijeti ključnu poruku u jezik razumljiv svima, onaj vizualni. Vrijeme se tako zapravo štedi – brief ide direktno tebi, a svaku eventualnu izmjenu napraviš sam. Na taj način umanjuje se mogućnost komunikacijskih šumova i brzo i efikasno dolaziš do željenog proizvoda – savršenog vizuala čija svrha nije isključivo estetska već i služi i za prenošenje jasne poruke koja prodaje ideju i prihvatljiva je krajnjem korisniku.
Kreativnim promišljanjem načina vizualizacije naše poruke stvaramo proizvod koji nije samo puki alat za njezino prenošenje već i alat za prenošenje emocije što ima enormnu moć koja nadilazi jezik, društveni status osobe kojoj se obraćamo i stupanj njezina/njegova obrazovanja. Ono što je ipak najvažnije je što tako prenesena poruka u današnjem ekstremno ubrzanom svijetu koji se neprestano mijenja, ne samo da jednostavnije privlači pažnju, nadilaženjem spomenutih barijera dopire do znatno šire javnosti, već i u njihovim umovima ostaje urezana puno, puno dulje od riječi.
Upravo se stoga PR-ovci više ne trebaju bojati da će posezanjem za vizualnim adutima nešto izgubiti, dapače igra riječi i vizualnog u prenošenju poruke rezultirat će hrabrim, neočekivanim produktima u kojima imate mogućnost utkati svu svoju strast, emocije, kreativnost i konačno samu ljubav koja nas svih „drži“ u ovom poslu.