Piše: Vanja Figenwald
Povijest je redovito proces, rijetko događaj, što je činjenica koja često izmiče ljudskoj percepciji sklonoj njezinu poimanju kroz konkretne datume, iako su događaji najčešće tek kulminacija dugotrajnih, inkrementalnih promjena i posljednja postaja iza koje slijedi drugačiji krajolik. Uvijek je zato nezahvalno proglašavati ‘kraj ere’, kao što je zorno demonstrirao slučaj američkog politologa Francisa Fukuyame, koji je svojedobno proglasio sam kraj povijesti, ali nekada količina indikacija jasno sugerira veliku promjenu u zraku.
Tako je, za razliku od spomenutog politologa, jedan od najvećih ekonomskih umova John Maynard Keynes točno uvidio da Prvi svjetski rat znači kraj ere za mnoge lagodnog života u okrilju Britanskog Carstva i prvog razdoblja globalizacije u modernoj eri. Međuratno razdoblje, kojem sve više nalikuje ono što sada izgleda slijedi svijetu, bilo je obilježeno snažnim usporavanjem globalizacije u korist izolacionizma, protekcionizma, samodostatnosti, nepovjerenja među državama, velikih društvenih previranja, teških ekonomskih padova, rastućih frustracija u državama nezadovoljnima svojim statusom u poslijeratnom svijetu (posebice Njemačkoj), polaganog buđenja samosvijesti kolonija, gotovo kontinuiranog politički motiviranog nasilja te puzajućeg truljenja imperijalnoga europskog poretka i premještanja moći prema SAD-u. Rat je potpuno iscrpio europske sile i premjestio središte financijske moći ‘preko bare’, što je bio početak pada Europe kao svjetske sile, ali i zamiranja globalizacijskih procesa ubrzanih tijekom viktorijanskog doba.
Hegelijanski klimaks
Nakon dvije pandemijske godine i rata u Ukrajini, teško se oteti dojmu da se ploča opet preslaguje, odnosno da su procesi započeti prije nekoliko desetljeća, potom ubrzani nakon velike recesije koju Zapad nikada nije u potpunosti ostavio iza sebe, pandemija i sada rat u Ukrajini doveli do svoga hegelijanskoga klimaksa iza kojeg slijedi nešto osjetno drugačije. Globalizacija se, povijesno gledano, kreće u ciklusima i čini se da svijetu slijedi ono neugodno razdoblje obamrlosti u kojem će se stvarati manji interesni blokovi ili konkretni savezi temeljni na snagama i slabostima pojedinih država, a dominirati neki oblik ekonomske samodostatnosti, bilo da je riječ o oslanjanju na vlastite resurse bilo na resurse u geografskoj i ‘političkoj’ blizini.
To nudi prilike nekim industrijskim granama i djelatnostima ovisno o ekonomiji u pitanju, zato što će moći iskoristiti smanjenje ili gubitak uvozne konkurencije, ali na razini svjetske ekonomije takvo stanje nije poželjno s obzirom na to da je obično obilježeno povećanim napetostima među državama i blokovima, kao i osjetno manjom ukupnom ekonomskom efikasnošću. Skraćivanje dobavnih lanaca donijet će neke prednosti pojedinim sektorima gospodarstva i određenu stabilnost, ali istodobno će u većini slučajeva značiti više cijene finalnih proizvoda, smanjenu dostupnost, manji izbor, katkad i slabiju kvalitetu… Postoji, naime, dobar razlog zašto je poslovna zajednica 90-ih objeručke prihvatila novo ubrzavanje globalizacije i prilike koje je pružala. Doba jeftinih, lako dostupnih i raznolikih proizvoda bliži se prema svemu sudeći svom kraju, barem u nekim segmentima ekonomije.
Ipak, to ne mora značiti smrtnu presudu globalizaciji. Njezine plime i oseke tijekom povijesti sugeriraju da će u jednom trenutku nastupiti ponovno, pojačano otvaranje svjetske ekonomije, premda je nemoguće reći kada i u kojim okolnostima.
