Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Aerodrom Zagreb – „Daj nam svega, samo neka je bogato“.
Osim promotivnog materijala za Olimpijske igre u Barceloni, radili smo na još nekim projektima. Kako smo Miodrag Spasojević-Štrika, naš dizajner i ja živjeli u naseljima na periferiji Sarajeva, tako smo se organizovali za rad na nekim projektima u zgradi RTV Sarajevo. Mufid Memija, generalni direktor Radio-Televizije Sarajevo, veliki gospodin s kojim sam već odavno bio prijatelj, razumio je moju potrebu da se i u takvim, apsolutno nenormalnim uslovima, bavim kreativnim radom, da nam je iznajmio jednu kancelariju uz svoj kabinet tako da smo 24 sata imali struju i grijanje. To je bila privilegija čak i u odnosu na redakcijske i produkcijske kapacitete Televizije koji nisu imali grijanje. Agencija u gradu nije imala takve uslove, bio sam presretan da možemo raditi. Uradili smo novi vizuelni identitet PTT Bosne i Hercegovine, koji je bio aktuelan sve do odvajanja Pošte i Telekoma poslije rata, zatim vizuelni identitet Gradskog saobraćajnog poduzeća koji se koristi i danas. Uradili smo dosta toga. Štrika je zaista izuzetan dizajner i posebno je u to vrijeme bio motiviran za rad. Bio je to nekakav naš otpor i prkos. To što smo uradili uglavnom smo naplaćivali u cigarama i hrani koje smo onda dijelili u agenciji.
Business Club u ratnom Sarajevu
U jesen 1992. godine sam počeo češće ići u grad, tako da sam petkom organizovao Business Club u italijanskom restoranu. Bilo je to zamišljeno kao radni ručak gradonačelnika Sarajeva sa privrednicima. Svakog petka je jedan od direktora bio domaćin i platio ručak. Bilo je to zaista nevjerovatno dešavanje u tadašnjem Sarajevu na koje je dnevno padalo stotine, a ponekad i hiljade granata. Civilna vlast u gradu je bila više formalnost, sva vlast i organizacija života je bila podređena odbrani i nalazila se u rukama vojske. Direktori poduzeća su nailazili na brojne probleme u organizaciji proizvodnje i poslovanja, ljudi su bili u vojsci, često su im upadale naoružane grupe izuzimajući robu za vojne potrebe (više za lične nego za vojne), tako da im je taj sastanak petkom bio odlična prilika da razmjene iskustva, jer telefoni nisu radili, ljudi nisu komunicirali. I da pojedu dobar ručak koji je, u to vrijeme, bio prava premija.
Napravili smo i dva „ratna“ izdanja Business Magazina na roto papiru u crno-bijeloj tehnici.
Daj nam svega, samo neka je bogato!
Sve više sam radio ne bih li nekako od sebe odagnao tugu koja me pritiskala zbog odvojenosti od porodice. Filip je imao četiri godine, Asja 13. Djeca su mi strašno nedostajala. I Vedrana, naravno. Povremeno smo razmjenjivali pisma, uglavnom preko ljudi za koje smo znali da idu za Hrvatsklu, ili iz Hrvatske za Sarajevo. Vedrana je čak jednom došla u Zagreb samo da pokuša samnom uspostaviti telefonsku vezu. Otišla je u hotel Zagreb Intercontinental, u kojem se uvijek nalazio neko od članova naše vlade. Susrela se sa Alijom Delimustafićem, ministrom trgovine koji je, preko centra veze u Sarajevu, uspostavio telefonsku vezu s komandom Dobrinjske brigade. Po mene je, u gluho doba noći, došao kurir iz komande i odveo me do telefona. Tad sam se prvi put čuo s Vedranom. Obadvoje smo plakali. Taj razgovor je kod mene pobudio još jaču želju da odem i da ih vidim. Narednih dana sam izvadio Unproforovu novinarsku propusnicu i sa UN transporterom otišao na aerodrom, zajedno sa Milanom Trivićem, novinarom Televizije Sarajevo. Unprofor je obezbjeđivao novinarima letove i to isključivo za Split. Planirao sam iz Splita brodom za Rijeku, jer su Vedrana i djeca bili u Umagu. Vedrana me u pismu upozorila da ne računam na rent a car, jer ljudima iz Bosne nisu davali auta. Vjerovatno su ih mnogi iznajmljivali i više ih nikada nisu vraćali. Kada smo Triva i ja stigli na aerodrom, dok smo čekali ukrcavanje, čuli smo preko razglasa poziv za ukrcavanje posadi američkog vojnog aviona za Zagreb. Otišao sam do šaltera informacija i pitao da li bismo nas dvojica mogli za Zagreb, umjesto za Split, jer mi je to mnogo više odgovaralo. U Splitu bih morao čekati do naveče trajekt pa stići u Rijeku tek sutra ujutro. Ovako, začas u Zagreb pa za Rijeku. Operater na informacijama je rekao da mora pitati kapetana. Uspostavio je vezu i pitao da li dva novinara mogu sa njima za Zagreb. Kapetan je kratko odgovorio pitanjem: Whay not? Tako smo Triva i ja bili vjerovatno jedini koji smo do tada letjeli za Zagreb, a ne za Split. Taj osjećaj kad smo ušli u zgradu zagrebačkog aerodroma ni danas ne mogu zaboraviti. Na taj sam aerodrom godinama dolazio i sa njega odlazio najmanje dva-tri puta mjesečno. Bio sam jako uzbuđen. Sjeli smo u caffe bar i kad je konobar pitao šta želimo, rekao sam: „Svega, samo neka je bogato!“ Oči su mi bile gladne. Bio sam u šoku. Poslije godinu i po dana ponovo u civilizaciji. Otišao sam do šaltera Kompas Hertza i, na moju veliku radost, zatekao Mirka, čovjeka od kojeg sam stalno iznajmljivao auto. Nakon što smo se izgrlili, pozvao sam ga za naš sto. Viskiji s ledom su stizali kao na pokretnoj traci. U jednom momentu Mirko me upitao: „Ekreme, zašto piješ, pa zar ne ideš familiji. Kako ćeš voziti?“ Odgvorio sam mu da, koliko ja znam, nama iz Bosne ne daju auta. „Od mene dobiješ sad najbolji auto taman kad bih odmah ostao bez posla.“ Istog časa sam platio račun, pozdravio se sa društvom, uzeo auto i krenuo. Pošto sam došao iz grada u kojem godinu i po dana ne rade semafori, vozio sam polako i širom otvorio oči da slučajno ne promašim neki. S druge strane, u Sarajevu kad vidiš semafor, znači da se približavaš raskrsnici, a kako su sve raskrsnice bile pokrivene snajperima, to je bio znak da dodaš gas do daske i što brže proletiš kroz raskrsnicu, ako hoćeš da te ne pogodi. Bože koliko sam se namučio dok se nisam navikao na semafore koji rade. Dva puta zamalo nisam izazvao sudar, jer sam prošao kroz crveno. Mislio sam samo o tome kako ću za tri sata biti s porodicom.
Lili i Peter Carsten
O Vedrani i djeci su tada brigu vodili Lili i Peter Carsten. Lili Carsten je imala kozmetički salon na Bernardinu u Portorožu. Vedrana je kod nje počela raditi, ali kako je nije mogla zaposliti, pa čak niti držati u saloinu, Lili je za Vedranu i djecu našla kuću u Umagu. Bila je to kuća Liline prijateljice Jasne iz Trsta. Svake subote Lili i Peter su dolazili u posjetu, donosili pun gepek hrane i slatkiša i ostavljali Vedrani novac da ima za dnevne troškove.
Kada sam stigao u Rijeku, nazvao sam telefonom Petera da dođe u Umag i da me odvede do Vedrane, jer ja nisam imao ni adresu. Peter Carsten je Nijemac, filmski glumac, sjetit ćete ga se. To je onaj plavi, debeljuškasti i dobroćudni njemački vojnik iz svih naših partizanskih filmova. Našli smo se u jednom hotelu u Umagu. Odveo me do kapije kuće i kazao: „Ekrem, ja vam više nisam potreban, vidimo se u subotu.“
Bijeg od hapšenja i odlazak u Ljubljanu
Kako me je Vedrana očekivala tek sutradan, jer nije znala da sam okrenuo na Zagreb i uzeo auto, tako je iznenađenje mojim ranijim dolaskom bilo veličanstveno. Dobro je da nekome srce nije otkazalo.
Ostao sam u Umagu sedam dana, koliko sam i planirao. Krenuo sam autobusom za Rijeku pa dalje za Split, ali avioni nisu letjeli pošto je aerodrom u Sarajevu bio zatvoren zbog ratnih dejstava. Vrtio sam se u Umag. Isto se dogodilo i nakon desetak dana, kada sam pokušao drugi put. U trećem pokušaju zamalo nisam bio uhapšen na kontrolnoj tački u Zadru, u tri ujutro. Trebalo je da idem na razmjenu za vojnike HVO-a, jer su tada trajali žestoki sukobi Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane. Vraćen sam u autobus, ali sam prije toga skinut do gole kože da bi se vidjelo imam li osobenih znakova. Kompletan moj opis, sa detaljima odjeće i tenisica koje nosim, policajac koji me kontrolisao je nekome izdiktirao radio vezom. Bio sam siguran da ću biti uhapšen čim stignem u Split. Dok smo stajali 15 minuta u Šibeniku, zamolio sam vozača da mi da moju torbu iz buknera. Slagao sam da mi je u torbi lijek za srce koji moram uzeti. Na brzinu sam se presvukao od glave do pete. Kad smo stigli u Split ja sam stajao odmah kod vrata i prvi sam izišao. Dok sam ja izlazio, dva vojna policajca su ušla u autobus. Odjurio sam do taksija i otišao na aerodrom. Avion za Sarajevo je bio otkazan. Bilo me je strah da me ne uhvate. Uzeo sam kartu i prvim avionom odletio za Zagreb i odmah vozom produžio za Ljubljanu. Više u Hrvatsku nisam smio. Odustao sam od povratka u Sarajevo. Nakon par dana sam prebacio djecu u Ljubljanu. Vedrana je morala ostati da završi posao i primopredaju u butiku, u kojem je radila. Djeca i ja smo bili u Hotelu Kompas, u kojem sam nekad u toku mjeseca više puta prenoćio nego u vlastitoj kući. Dali su nam apartman, bili smo njihovi gosti. Kada je stigla i Vedrana iznajmili smo stan i započeli novi život u Ljubljani.
