Piše Ekrem Dupanović
Foto: Dok je na olimpijsko Sarajevo dnevno ispaljivano na hiljade granata, Barcelona je slavila svoje olimpijske igre
Taj „prisilan“ ostanak u Sarajevu iskoristio sam da posjetim Vedranine i moje roditelje, nekolicinu prijatelja i da pokušam uraditi što se može na promotivnom materijalu za Barcelonu. Imao sam već neke ideje, iz agencije sam uzeo fotografije iz olimpijskih vremena koje smo imali u arhivi.
Preko barikade s prepunim kombijem
Drugog dana sam otišao da posjetim gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića. Nas dvojica smo već izgradili dobar prijateljski odnos i vrlo ugodno smo razgovarali skoro sat vremena. Kad sam izišao iz njegovog kabineta u hodniku sam sreo direktora Robnih rezervi, čovjeka koji je bio sa Dobrinje, ali je sada, zbog potrebe posla, stalno boravio u gradu. Kad me ugledao vidio sam na njegovom licu zadovoljstvo. Odmah mi je objasnio da još na Dobrinju nisu uspjeli poslati pakete koji se dodjeljuju porodicama poginulih boraca te me upitao da li bih ja bio spreman da sa vozačem njihovog kombija povezem te pakete i budem čovjeku vodič, jer on nije znao kako ući u Dobrinju koja je bila pod opsadom. Prihvatio sam njegov prijedlog jer je to bio način da se vratim kući. Sve je bilo organizirano za sat vremena i mi smo krenuli. Kombi je bio pun, jedva se kretao. Bio je to neki isluženi kombi koji nije mogao ići brzo jer je, sav raštiman, pri svakom povećanju brzine išao lijevo-desno. Pomislio sam kako ćemo preko barikade gdje treba nagaziti gas do daske kako bismo izbjegli pucnjavu. Ta mi se misija činila nemogućom. Kada smo stigli do barikade, naši su nas zaustavili i kazali da sačekamo jer je opasno, puca se na sve strane. Čekali smo. Niko zapravo nije mogao kazati kad treba krenuti. Rekao sam vozaču da ćemo čekati dok ja ne odlučim. Duboko sam u ratu počeo vjerovati u sudbinu. Nikada nikoga nisam slušao. Rukovodio sam se svojim osjećajima i tako već izbjegao nekoliko vrlo tragičnih situacija. Čekali smo pušeći jednu cigaru za drugom. Bili smo nervozni, bilo nas je strah, treba to priznati. Trebali smo proći 300 metara bukvalno uz liniju sa koje se pucalo na cestu sa udaljenosti od 50 metara. U trenutku kada je počela žestoka paljba ja sam odlučio da krenemo. Znao sam da to može potrajati minut – dva do pauze, a taman nam je toliko trebalo da dođemo do najopasnijeg mjesta. Proletit ćemo kad se budu mijenjali šaržeri. Tako je i bilo. I sad se smijem kada se sjetim šta sam uradio. Pucalo se sa desne strane, dakle sa strane na kojoj sam ja sjedio pored vozača. Sa sobom sam taj dan ponio samsonite aktovku. Podigao sam je u visnu glave da se pokrijem od metaka. To je bilo čisto psihološko olakšanje jer mi ta aktovka ne bi ništa pomogla, kako ona da me zaštiti od metaka. Elem, proletjeli smo, nije bio ispaljen niti jedan metak, kada smo prošli začuli smo iza sebe ponovo pucnjavu.
Dovezli smo pakete bezbjedno, vozač se lakše vratio nego što je došao, jer je kombi bio prazan.
Agenciju smo nazvali Futura, a sebe futuristima
Čim sam stigao kući počeo sam da pravim maketu promotivnog prospekta. Spustila se noć, nije bilo struje, radio sam uz svjetlost svijeće. Selotejpom sam sastavio četiri A4 formata i dobio ono što sam htio, maketu koja je imala A4 format. Na naslovnoj i zadnjoj vanjskoj strani su planirane kolor fotografije olimpijskih objekata. Kada je otvorite, pojavljuju se još dvije strane sa kolor fotografijama, a kada i njih rasklopite dobijate četiri A4 stranice sa crno bijelim fotografijama tih istih olimpijskih objekata u zgarištu. Olimpijska dvorana Zetra, Olimpijski muzej, Dom mladih na Skenderiji, bob staza i još neki olimpijski objekti su bili granatirani i spaljeni. Efekat je bio potpun. Ostao sam raditi cijelu noć. Napisao sam tekst i kompletan materijal sa svim pisanim instrukcijama predao sutra ujutro vozaču u komandi da odnese u Olimpijski komitet koji se nalazio u istoj zgradi, u kojoj je bio i Studio 6.
Dva mjeseca kasnije vidio sam kako je izgledao taj prospekt. Vidi se da je rađen u ratnim uslovima, štampan u štampariji koja nije imala kvalitetan papir niti boje visokog kvaliteta, ali bi bilo i neprirodno da smo to sad štampali u Italiji i predstavili se boljim nego što smo u tom trenutku bili. Ali poruka je bila jasna i to je bilo najvažnije.
Još uvijek smo bili registrovani kao IMS Studio 6 Yugoslavia. Kako Jugoslavije više nije bilo, sugerisano nam je da promijenimo ime. Dugo sam razmišljao kako da nazovemo novu (staru) agenciju. Prošlost nam je u ratu poprilično bila uništena. Stradali su mnogi kulturno-istorijski spomenici koji su svjedočili o dugoj povijesti Bosne. Sadašnjost nam je bila nikakva. Živjeli smo u gradu bez vode, struje, plina i hrane. Samo nam granata nije nedostajalo. Ostala nam je jedino budućnost. Odlučio sam se da se zovemo Futura. Taj mi se naziv već dvije-tri godine jako dopadao kod ljubljanske agencije Futura koju su osnovali moji prijatelji Vito Verlič, Igor Arih, Mare Vičić i Vane Brajnik.
Da, bit će Futura, a mi ćemo biti futuristi.
