Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Sarajevsko naselje Dobrinja
Kada sam se vratio iz Albertvilla, sve u Sarajevu je mirisalo na rat. Tek kasnije će nam postati jasno da je to bio dio dugo pripremane strategije – zapaliti cijelu Bosnu i onda svim snagama opaliti po Sarajevu, zauzeti ga i vratiti BiH u sastav krnje Jugoslavije. Godinu dana prije aprilskog početka rata u Sarajevu, JNA je održala manevre na okolnim brdima, postavila obruč teške artiljerije oko Sarajeva i nekoliko mjeseci čekala komandu za napad.
Pijani general
Dok sam ja bio u Albertvillu, stigao nam je drugi broj Business Magazina kojeg smo sad štampali u ljubljanskom Delu. Izgledao je fantastično. Poslali smo materijale i za treći broj, ali smo njegovo štampanje morali otkazati. Više nije bilo ni teoretskih šansi da ga dopremimo u Sarajevo. Sve komunikacije su bile presječene. U sarajevskim fabrikama Energoinvesta, Unisa, Šipada i Unioninvesta stajalo je mnogo zapakovane opreme koja je prodata, a nije mogla biti isporučena kupcima u Libiji, Iraku, Iranu i drugim zemljama gdje su naše kompanije imale velika gradilišta. Šteta je bila ogromna. Business Magazine je, zajedno sa Udruženjem menadžera (kojim smo takođe upravljali,) zakazao sastanak kod generala Milutina Kukanjca, komandanta Srajevske armijske oblasti, da pokušamo ishoditi podršku JNA u deblokadi saobraćajnica. Koliko smo bili glupi i naivni. Otišli smo to tražiti od čovjeka koji je stajao iza koncepta uništavanja BiH i čiji je zadatak bio da ga operativno provede. Kukanjac je primio delegaciju, ali ništa nismo uspjeli. On je tvrdio kako ništa nije pod njegovom kontrolom. Bio je totalno pijan. Izašli smo svjesni da se ništa ne može uraditi.
Behek spašava situaciju
Vedrana je sa djecom napustila Sarajevo 28. aprila, bukvalno zadnjeg dana kada se moglo izaći. Naša je kćerka Asja bila vrlo talentirana skijašica, kucala je na vrata jugoslovenske pionirske reprezentacije u alpskom skijanju. Mariborski skijaški klub Branik pozvao je takmičare SK Željezničar da dođu u Maribor i tu se sklone od rata. Shvatili smo to kao znak solidarnosti slovenskog kluba, obezbijedili smo papire i autobus za izlazak i tako su Vedrana, Asja i Filip otišli, što je meni predstavljalo veliko olakšanje. Sam ću se nekako lakše snaći bez hrane, struje i vode. Sutradan, 29. aprila, otišao sam normalno na posao. Oko 11,00 sati me nazvala Vedrana i sva u panici kazala kako ih niko nije sačekao iz mariborskog kluba i da su smješteni u izbjeglički kamp u kojem su vladali uslovi ispod svakog ljudskog dostojanstva. Zatražio sam da mi izdiktira broj telefona sa kojeg zove i da se ne mrda s tog mjesta. Zabio sam glavu u šake, zatvorio oči i panično počeo tražiti rješenje. Imao sam dosta prijatelja u Mariboru i oko njega, pitanje je bilo samo kome se obratiti za pomoć. Nazvao sam Alojza Beheka, generalnog direktora Radenske, našeg porodičnog prijatelja. Počeo sam mu objašnjavati šta se desilo. Nakon dva minuta me prekinuo i rekao: „Ekrem, nemam više vremena razgovarati s tobom, idem odmah po Vedranu i djecu“. Javio sam Vedrani da na ulazu u kamp čekaju Beheka. Nakon tri sata Behek me je nazvao od svoje kuće u selu Černelovec, kraj Murske Sobote i rekao kako je sve OK, da Filip upravo bere salatu u bašti, a da Vedrana sa njegovom suprugom Metkom priprema ručak.
U obruču na Dobrinji
To veče, prenoćio sam u gradu, u stanu mog brata Envera koji je sa porodicom živio u Chicagu (Enver je tamo bio direktor kompanije UNIS International, koju je osnovao sarajevski UNIS). Ujutro sam otišao kući po stvari namjeravajući da se privremeno preselim u Enverov stan jer je bio u centru. Mi smo tada (a i danas) stanovali na Dobrinji, rubnom sarajevskom naselju, odmah uz aerodrom. Dobrinja je od centra Sarajeva udaljena 12 kilometara. Sa tri strane je okružena snagama JNA: Lukavica, gdje je bila velika kasarna, aerodrom kojeg je JNA zauzela mjesec dana ranije i naselje Nedžarići, koje „dodiruje“ Dorinju i u kome se, takođe, nalazila kasarna JNA. Samo je jedna ulica praktično vodila do grada. Nije mi, dakle, bilo bezbjedno voziti se svaki dan na posao i zato sam odlučio da se preselim u centar. Spakovao sam stvari, prenoćio i ujutro, kad sam krenuo, rečeno mi je da se do grada ne može, da je presječena ta jedina komunikacija i da je Dobrinja (naselje u kojem živi oko 35.000 stanovnika) potpuno blokirana. Sutradan, 2.maja izveden je najžešći napad na centar s pokušajem JNA da zauzme zgradu Predsjedništva, presiječe grad na dva dijela i zavlada, praktično, cijelom državom. Mi smo bili blokirani kako ne bismo stigli u pomoć. Tako sam ja narednih mjesci bio blokiran na Dobrinji. Sreća pa sam se vratio po stvari. Da sam to veče prenoćio u gradu, ne bih više mogao kući. Ovako, u blokiranom Sarajevu ja sam ostao u duplom obruču na Dobrinji. Uključio sam se u odbranu, postao član komande bataljona i vrlo sam ponosan na taj dio svog života. O ratu toliko.
Radio sam materijale za Olimpijske igre u Barceloni
Prvi put ću izaći s Dobrinje nakon dva mjeseca. Na zahtjev Olimpijskog komiteta poslat je transporter po mene na Dobrinju da me doveze na sastanak na kojem sam dobio zadatak da kreiram promotivni materijal Olimpijskog tima Bosne i Hercegovine za Olimpijske igre u Barceloni. Imao sam sastanak sa Izudinom Filipovićem, generalnim sekretarom Olimpijskog komiteta (pominjao sam ga u dijelu knjige o izboru Businessmana godine, bio je sekretar žirija). Kada mi je rečeno šta se od mene očekuje, poslužio sam se satelitskim telefonom, pošto su sve normalne linije bile presječene, da nazovem Gorana u Lozanu i dobijem broj firme Bertoni u Milanu gdje je Studio 6 radio značke, privjeske, ordenje i druga priznanja MOK-a od metala. Poslao sam im znak Olimpijskog komiteta BiH faxom na osnovu čega su oni trebali kreirati i napraviti značku našeg olimpijskog tima i dostaviti je u Barcelonu. Ta je značka urađena i naš OK je sve dobio na vrijeme. Kasnije su mi kazali da je to bila najtraženija značka u Barceloni i da je imala najveću cijenu. Naravno, Bertoniju nije padalo na pamet da nam pošalje fakturu.
Tata pjeva
Poslije sastanka htio sam da me odmah vrate kući, da uradim koncept prospekta i drugih promocijskih materijala. Nisu mogli vjerovati da želim nazad na Dobrinju. Doći tada iz Dobrinje u centar Sarajeva je bilo isto kao iz Sarajeva otići u Split. Obavješten sam da je prolaz kroz barikadu prekinut jer je tog dana, na tom mjestu, poginulo 11 ljudi. Morao sam čekati. Koliko? Niko mi nije znao kazati. Najmanje par dana. Nisam znao hodati po gradu jer nisam znao koje su raskrsnice pokrivene snajperima, a gdje padaju granate. Sam sam sebi izgledao smiješan. Odlučio sam da ću trčati kada i druge trče, a da pri tom nisam znao zašto trčim i odakle puca. Dok sam prolazio pored legendarnog kafića FIS prepoznao sam glas Kemala Montena koji je uzvikivao moje ime. Okrenuo sam se i vidio Kemu u društvu sarajevske raje. „Ekremino, dođi,“ pozvao me. Snimali su spot za njegovu pjesmu „Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo.“ Bili su tu Abdulah Sidran, Salko Hasanefendić, direktor, Gordana Knežević glavna urednica, Kemal Kurspahić, urednik vanjske politike dnevnog lista Oslobođenje i još nekoliko prijatelja. Kemo me pozvao da i ja sjednem i pjevam, naravno puštali su playback. Ljudi su me jedva prepoznali. Imao sam 20 kila manje, ali ne zbog toga što nije bilo hrane. Ja sam u gladnom Sarajevu držao dijetu jer sam želio smršati, dok su ključevi skladišta hrane na Dobrinji bili u mom džepu.
U to doba pravilo je bilo da se svaki novi muzički spot premijerno emituje na kraju glavnog televizijskog Dnevnika. Televizija Slovenija nije imala svoga dopisnika u Sarajevu pa je zbog toga, na svom drugom programu, prenosila Dnevnik Televizije Sarajevo. To veče, kada će biti emitovan novi Kemin spot, Vedrana je sa djecom bila u Umagu, u kući koju su joj ustupili naši prijatelji iz Trsta. Gledala je Dnevnik. Slike iz Sarajeva su bile pune užasa. Tog dana najteže je bilo na Dobrinji, mnogo je zgrada bilo u plamenu zbog granatiranja. Vedrana je bila ubijeđena da je vidjela kako gori naš stan. Pomislila je kako sam stradao u stanu i sva van sebe otišla je u kupatilo da Asja i Filip ne vide kako plače. Nakon dva-tri minuta djeca su je sva ushićena pozvala: „Mama, mama, dođi da vidiš, evo tata pjeva.“