Piše: Ekrem Dupanović
Zaljubljen u Sarajevsku filharmoniju i klasičnu muziku, napravio sam svečani koncert Filharmonije u decembru 1991. godine za poslovne partnere i prijatelje IMS Studio 6. Pozvali smo 400 najuglednijih menadžera i ličnosti iz kulturnog i javnog života sa suprugama na gala koncert. Poslije koncerta bila je organizirana gala večera. Bilo je fantastično. Rat je već duboko zašao na teritoriju Bosne i Hercegovne. U ta teška vremena htjeli smo uliti malo optimizma, nade da će sve to biti brzo završeno, da nam nije dodijeljena sudbina koja će nas, ipak, zadesiti u narednim mjesecima i godinama. Danas, recimo, VIPnet ima svoj Božićni i novogodišnji koncert u Zagrebu, Triglav osiguranje organizuje u Sarajevu i Ljubljani svoje novogodišnje koncerte, ali mi smo bili prvi.
Rat prekida koncertnu sezonu – Lajovic je dirigovao prvim i poslednjim koncertom
Sarajevska filharmonija je održavala koncerte u dvorani Narodnog pozorišta koja nije imala odgovarajuću akustiku. Ninoslav Verber, direktor Filharmonije, smatrao je da je za koncerte daleko pogodnija dvorana Radničkog univerziteta Đuro Đaković. To je, zapravo, bio Templ (jevrejska sinagoga) kojeg je Jevrejska općina poklonila Sarajevu. Sve je bilo dobro dok se u toj dvorani nisu počeli prikazivati najjeftiniji filmovi, dvorana je izgubila svaki kriterij, bila je to sramota za Jevrejsku općinu. Uroš Lajovic, Nino i ja smo htjeli da Jevrejska općina vrati Templ u svoje vlasništvo i da ga onda pokolni Sarajevskoj filharmoniji. Uroš je čak doveo najpoznatijeg projektanta koncertnih dvorana u Evropi, koji je kazao da samo malo treba razmaknuti kupolu na plafonu i da će se dobiti dvorana fantastične akustike. Nas trojica smo počeli namaštavati kako ćemo to realizirati.
Rat će prekinuti koncertnu sezonu Sarajevske filharmonije 1991/1992. Zadnji koncert održan je u petak, 28. februara 1992., noć uoči referenduma za Bosnu i Hercegovinu. Sudbina će htjeti da Uroš Lajovic u toj sezoni diriguje prvim i zadnjim koncertom.
Da bi narod mirno spavao, trebalo je dovesti predsjednika Izetbegovića na koncert
U javnosti se stvarao utisak da će JNA izvesti tenkove iz kasarni kako bi spriječila Sarajlije da izađu na referendum. Srbi su se već u decembru, na svom referendumu, izjasnili da će se otcijepiti od BiH, ukoliko ona izađe iz Jugoslavije. Referendum, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. (bila je prestupna godina), ptredstavljao je izjašnjavanje Bošnjaka i Hrvata za samostalnost Bosne i Hercegovine i izdvajanje iz krnje Jugoslavije koju su činili Srbija i Crna Gora. Pripremajući koncert, pomislih kako bi bilo dobro da pozovemo Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH. Sa Goranom Milićem, glavnim urednikom Yutela, dogovorio sam da pošalje ekipu koja će snimiti dolazak predsjednika na koncert. Yutel bi snimak pustio u 21,15 u Dnevniku, ljudi bi vidjeli da je predsjednik na koncertu i otišli bi mirnije na spavanje.
Nazvao sam šefa kabineta predsjednika Izetbegovića i iznio mu moj plan. Ideja mu se dopala i obećao je da će razgovarati s predsjednikom. Do koncerta su ostala tri dana. Dva dana niko se nije javljao. Na dan koncerta, u 16,30, sekretarica mi je dala vezu rekavši da zovu iz Predsjedništva BiH. „Predsjednik će doći na koncert u 19,50 sati. Organizujte da ga neko dočeka. I oslobodite prvi red za promatračku misiju Evropske unije, pozvali smo ih na koncert. Predsjednik će, zbog obaveza, biti samo na prvom dijelu koncerta.“ Samo ja znam sebi napraviti takve probleme, pomislih. Što mi je sve ovo trebalo? Ko će ga dočekati i kako organizovati protokol u naredna tri sata? Kako isprazniti prvi red kad su sve karte već prodate? Organizovao sam krizni sastanak, poslao sam ljude da riješe problem prvog reda u pozorištu, da se dogovore oko bezbjednosti itd. Nazvao sam Muhameda Kreševljakovića, gradonačelnika Sarajeva i rekao mu da treba dočekati predsjednika Izetbegovića. To je bilo najmanje što je u tom trenutku želio čuti. Kreševljaković je čovjek koji je volio kafanu i druženje. To veče je Televizija SA 3 organizovala proglašenje restorana godine. Gradonačelnik je, naravno, bio pozvan. Malo sam ga umirio kad sam mu rekao da će predsjednik ostati samo na prvom dijelu koncerta i da će još uvijek stići na zabavu.
Odveo sam Radovanu Karadžiću sve konobare, dok je trajala Skupština RS, kako bi poslužili Aliju Izetbegovića
Slijedeći problem je bio kako organizovati Welcome drink. To mi se činilo obaveznim u ovakvoj situaciji. Gotovo sam trčao do hotela Holiday Inn kojeg smo uvijek angažovali u ovakvim situacijama. Popeo sam se na mezanin da nađem šefa ugostiteljstva. Caffe na mezaninu je bio krcat. Naišao sam na veliku gužvu, ljudi su žučno diskutovali. Ugledao sam sve zvaničnike Srpske demokratske stranke (SDS) i sjetio se da sam u vijestima čuo kako se održava Skupština Republike srpske i usvaja Ustav. Mislio sam da se vratim, ali je tad naišao jedan od šefova ugostiteljstva s kojim smo najčešće sarađivali. Zbog neugodnosti koje bi i danas mogao imati, namjerno neću pominjati njegovo ime. Kad me ugledao, prišao mi je i rekao: „Samo si mi još ti trebao, šta li si sad smislio?“. Rekao sam mu da to što ja hoću ne možemo realizirati u takvim okolnostima i krenuo da odem. Povukao me za ruku, smjestio za sto, donio hladnu Coca-Colu i rekao da sačekam dok posluže pauzu. Kada je sve bilo gotovo donio je i sebi kolu i pitao me šta mi treba. Objasnio sam mu da trebaju poslužiti piće dobrodošlice na koncertu kojem će prisustvovati i Alija Izetbegoviću. Namjerno sa to ovako direktno kazao. „Ti nisi normalan. Ja za to moram povući sve konobare koje sad imam. Ova će skupština, kako je krenulo, trajati do pola noći. Zamisli da Radovan (Karadžić) da pauzu, a nema ko da posluži delegate. Gdje su konobari? Otišli da služe Aliju Izetbegovića“. Znao sam da me neće odbiti, ali morao je izbaciti malo ljutnje iz sebe. Dogovorili smo se da on dolazi s konobarima, oni donose čaše za sok i šampanjac, mi nabavljamo piće i služi se samo Wlecome. Na rastanku sam mu rekao: „I pazi, svi konobari s bijelim rukavicama, ipak služite predsjednika.“
Goran nudi da pošalje iz Ženeve avion po nas
Otišao sam kući po Vedranu i da se na brzinu presvučem. Dok sam se presvlačio zazvonio je telefon. Vedrana se javila. Zvao je Goran iz Lozane. On je tih dana zvao vrlo često nagovarajući nas da sve ostavimo i dođemo u Lozanu dok rat ne prođe. I to veče je zvao zbog toga. Čuo sam Vedranu kako kaže: „Gorane, nije do mene. Evo ti Ekrema pa njemu to reci, ti znaš da on o tome odlučuje.“ Dodala mi je slušalicu dok sam vezivao kravatu. Stavio sam slušalicu na rame i pritisnuo je na uho nastavljajući da vezujem kravatu. „Spakujte se odmah i dođite kod nas u Lozanu. Poslat ću avion po vas. Ako ti nećeš, pošalji Vedranu i djecu i javi mi kad avion treba da dođe,“ bio je Goran kategoričan. „Gorane ja iz Sarajeva ne idem nigdje…,“ i tog trenutka mi sa ramena spade slušalica. Kada sam je podigao i javio se Goran je upitao: „Šta je, od straha ti ispala slušalica iz ruke?“ „Nije bolan nego vezujem kravatu pa mi zato ispade. Idemo na koncert u Filharmoniju.“ „Ma ideš ti u…,“ vrisnu Goran i zalupi slušalicom.
U 19,40 sve je bilo spremno za koncert. Stigao je gradonačelnik Kreševljaković, predsjednik Izetbegović je bio tačan, dvorana je bila puna. Za predsjednika i gradonačelnika je bila rezervisana svečana loža na balkonu. Uroš Lajovic je izišao praćen burnim aplauzom i koncert je mogao početi.
Sutra: Uroš Lajovic lobira kod Alije Izetbegovića za koncertnu dvoranu u Sarajevu.
