Piše: Milena Garfield
Ne tražimo od umetnosti da nas izdržava niti da bude izdržavana. Ili: “Don’t ask what art can do for you, ask what you can do for your art”
„Stanje u kulturi nikad gore“. „Kultura mora da ima podršku“. „Umetnost ne može da postoji bez para“. Sve su to izjave koje godinama slušamo. Da li je to istina ili je u pitanju samo „svakidašnja jadikovka” i kultura kukanja, kako ju je nedavno nazvao aktuelni ministar iste, to jest, kulture.
Umetničko stvaranje je potreba da se izrazi sopstvena kreativnost. Ne treba očekivati od umetnosti da nas uvek izdržava. Naprotiv, ponekad sam umetnik mora da radi mnoge druge stvari da bi „izdržavao” svoju umetnost. Mora se priznati da je Kafka bio prilično nadaren pisac, jedan od najznačajnijih u kulturi 20. veka. Pa ipak, radio je kao običan službenik. Čehov spada među najveće svetske pisce, ali je kao što znamo čitavog svog kratkog života radio kao lekar opšte prakse. Kao i Laza Lazarević. Ili čika Jova Zmaj. Oni su svoju umetnost izdržavali svojim radom. Leonardo je slikao po porudžbini. Servantes je bio vojnik. Garsija Markes je radio kao novinar. Mnogi današnji čuveni pisci izdržavaju svoju umetnost predajući u školama i na univerzitetima.
Tržište koga se toliko plašimo uvek je postojalo. „Rat i mir” je izdavan u nastavcima, kao serijal u novinama. O Dostojevskom da ne govorimo. On je bio plaćen po šlajfni. Dikens je možda prvi uveo praksu izdavanja romana u nastavcima (kao što se danas gledaju neke televizijske serije), kao i putovanja po zemlji i svetu radi promovisanja sopstvenih knjiga kroz javne nastupe, kao što danas rade muzičari, čak i oni najbogatiji i najpoznatiji, poput Madone. Čak i umetnik nad umetnicima Mocart morao je da se dodvorava svom pokrovitelju caru Jozefu II, a kad je pao u nemilost i besparicu morao je da se okrene tezgarenju i napisao je operu po narudžbini jednog bulevarskog pozorišta i po ukusu široke publike. Ta opera se zvala „Čarobna frula”. D.H Lorens je sasvim smišljeno napisao roman „Ljubavnik Ledi Četerli” sa jednim jedinim ciljem: nadajući se da će njegov šokantan erotski sadržaj doprineti prodaji i izbaviti ga iz finansijskih nevolja. Nažalost, roman je bio zabranjen i postao je popularan i izuzetno profitabilan tek posle njegove smrti.
Neki umetnici u istoriji imali su mecene. Ali raditi sa mecenama nije ni jednostavno ni lagodno. Mikelanđelo je imao Papu koji mu je propisivao koje kanonske poruke mora da „implementira” u svod Sikstinske kapele. Danas, umesto crkvenih, umetnici često moraju da se drže korporacijskih dogmi ili da poštuju biroktratske propise javnih konkursa.
Umetnost i stvaralaštvo je privilegija talentovanih i njihova suštinska potreba. Ona ne zavisi od podrške i pažnje birokrata. Nedavno sam u jednoj emisiji čula rečenicu koju je izgovorio naš poznati umetnik Svetozar Cvetković. Rekao je, govoreći o svom poslu: „Ovo je najlepši i najslobodniji posao od svih koji postoje”. To polje slobode i stvaralaštva ne bi tebalo da zavisi od veličine birokratskih budžeta. Naravno, ako ima novca, predstave će biti raskošnije. Ali ne zaboravimo, predstavu čine glumac i publika. Ne kostim i scenografija. Pozorište je umetnost glumca i ponekad teksta. Produkcije Šekspirovih komada nisu bile preterano raskošne i uglavnom su se oslanjale na maštu publike da zamisli dvor, šumu ili daleka ostrva.
Jedan od najuspešnijih reditelja na ovim prostorima, dobitnik Oskara, Danis Tanović, snimio je svoj poslednji film sa minimalnim parama. I osvojio Zlatnog Medveda u Berlinu.
Naravno da je na današnjem civilizacijskom nivou potrebno dati podršku velikim institucijama kulture. Ali ako neko tvrdi da ideje presušuju bez para i da se umetnost gasi kad nema bespogovornu podršku nekih fiktivnih pokrovitelja koji ne pitaju ni zašto ni kako ni za koga ni zbog čega, onda živi u dubokoj zabludi i iluziji koja nikada nije postojala.
Ako želimo da živimo od umetnosti, moramo ili da se povinujemo ukusu prosečne publike ili da slušamo Papu. Ako želimo slobodu i od jednih i od drugih (i od Pape i od prosečnog ukusa publike), moramo da izdržavamo svoju umetnosti drugim poslovima. Oba puta su sasvim prihvatljiva (i sloboda i sigurna podrška), ali skoro nikad ne idu zajedno.