Joe Pulizzi je svima koji se bave sadržajnim marketingom dobro poznato ime. Većina ga poznaje kao oca sadržajnog marketinga, poduzetnika, govornika, autora i uopće izuzetno aktivnog čovjeka koji se nikada ne odmara. Mnogi ne znaju da je u ljeto 2016. prodao svoju kompaniju Content Marketing Institute londonskoj kompaniji UBM. U organizaciji je ostao do kraja 2017. godine i s 1. januarom 2018. otišo na zasluženi jednogodišnji vanredni odmor. Za to vrijeme je, kako sam kaže, mnogo toga naučio. Pošto je odjednom imao mnogo slobodnog vremena da radi što god mu srce poželi te kako je bio zabrinut da se na novi način života neće moći naviknuti, na prijedlog svoje supruge Pam prvo se odlučio za jednomjesečni odmor od elektronskih naprava. Ovo je njegov pogled na tih mjesec dana.
I supruga i ja smo bili zabrinuti hoću li se ja tome moći prilagoditi. Bili smo sigurni da će mi nedostajati neki aspekti posla. Ili ću se utopiti u društvene medije. Ili čak živjeti u paklu e-pošte. Pošto sam se želio potpuno resetirati, odlučio sam se da prvih 30 dana neću koristiti elektronske naprave. Svoj telefon sam upotrebljavao samo za pisanje poruka, dozvolio sam sebi da povremeno gledam televiziju i posjećujem kino. To je bilo to. Nema društvenih medija. Nema e-pošte. Nema ničega.
Ako pogledam unazad, to je bila moja najbolja dluka. Kako sam se zapravo riješio interneta, nikako nisam mogao nastaviti svoje svakodnevno ponašanje iz prošlosti. I kad me je neko u zaista važnim situacijama pokušao dozvati bilo mu je na mom “out of office” na raspolaganju supruzin e-mail. Osim što sam sebi dozvolio jutarnje čitanje časopisa, otkačio sam se od svih drugih vijesti i članaka. Na taj sam način želio početi potpuno iznova. Iskreno, prvi dani su bili mučni. Nikada ranije nisam bio svjestan koliko često koristim svoj telefon za sve, prije svega za ubijanje dokolice dok čekam u redovima ili sjedim na kauču. To vrijeme sam nadomjestio čitanjem, razmišljanjem ili stvarnim razgovorima sa ljudskim bićima. I baš u to vrijeme sam (uz pomoć svoje porodice) završio pet puzli sa hiljadu dijelova.
Sa suprugom (da, prije svih moja supruga) sam u januaru planirao kod naših “30 dana zabave” i to je bio glavni razlog da sam 30 dana bez elektronskih naprava izdržao. Početkom januara, dok su djeca još bila na zimskom raspustu, isplanirali smo nnogo familijarnih aktivnosti kao što su posjete muzejima umjetnosti, gledanje utakmice clevelandskih Cavaliera, posjet restoranu s arkadama Dave & Busters, kuglanje, gledanje srednjoškolske košarke i slično. Kad su se djeca vratila u školu, supruga i ja smo postali turisti u svom čudnovatonm Clevelandu i radili stvari za koje nikada nismo imali vremena. Degustacije craft piva iz okoline su bile veliki dio toga.
Koliko brzo prepoznaješ loše navike
Odmah sav shvatio da sam bio rob određenog ponašanja kao što je neprestano provjeravanje stanja dionica na berzi, gubljenje vremena na Facebooku i pregledanje e-pošte. Ni sanjao nisam koliko vremena i energije mozga su te stvari crpile iz mene. Činjenica da sam uspio takvo ponašanje promijeniti zauvijek je jedan od najvećih darova koje sam ikada sebi priuštio.
Počneš opažati svijet oko sebe
Obzirom da sam muškarac, ja sam po prirodi egocentričan, ali nikada nisam znao koliko mi je zaista bilo teško. Sve o čemu sam razmišljao veći dio svakog dana se vrtilo oko mog posla, mog vremena, mojih ciljeva. I to je počelo ugrožavati moj odnos sa suprugom i sinovima. Do polovine mog vanrednog odmora nisam ni sanjao da je bilo baš tako.
Počelo je s malim stvarima koje su mojoj supruzi značile mnogo. Zapazio sam da treba oprati posuđe. Ili oprani veš prebaciti u mašinu za sušenje. Ili nešto popraviti oko kuće. Ili je moj sin radio neki školski projekt. Film Polje snova je potpuna analogija toga. Glumci su na sceni mada su u očima nekih nevidljivi. Kada ih odjednom ugledaš, ne možeš vjerovati da si ih ranije ignorirao.
U suštini sam bio slijep za većinu tih stvari i morao sam se resetirati kako bih mogao vidjeti svijet izvan mojih ambicija u središtu mojih interesa. Preda mnom je još dug put, ali svijest o tome je najvažnija.
Zaista ništa ne propuštaš
Prošlo je više od 365 dana od kada je počelo moje putovanje vanrednog odmora. Na početku sam se brinuo da ću propustiti nešto veoma važno. Nešto, što jednostavno ne smijem propustiti, će se dogoditi u marketinškoj industriji, ili u politici, ili na berzi. Sve što mi je bilo važno postalo je još važnije. U toku svog “putovanja” sam uistinu poželio samo jedno, a to su interakcije sa nekim mojim saradnicima s područja sadržajnog marketinga. Ti ljudi mi nedostaju i danas, mada sam naučio kako da očuvam te odnose a da se ne uključujem u njihov posao.
Šta bih uradio drugačije?
O tome mi je teško razmišljati jer mislim kako je moj vanredni odmor protekao tačno onako kako je trebao. Zato ću na to najradije odgovoriti sa “stvarima za koje bih želio da sam ih shvatio nekad ranije u životu, ali sam ih dokučio tek na vanrednom odmoru”:
- Provođenje mnogo vremena na telefonu šteti mojim odnosima sa drugima i svijetom.
- Moji poslovni ciljevi su bili, i još uvijek jesu važni, ali nisu važniji od obitelji i duhovnih ciljeva.
- Ponekad je čak biti u istoj sobi sa djecom dovoljno.
- Svako bi uza se morao imati svoj dnevnik.
- Ostavljanje kratkih poruka oko kuće za svoju partnericu/partnera je vjerovatno najbolja stvar koju možeš uraditi za vašu vezu.
- Slušaj pažljivije i ne sudi prebrzo.
- Za isprobavanje novih stvari su potrebni trud i upornost.
- Kave nikada nije previše.
- Svakodnevno pranje suđa me čini boljim čovjekom.
