Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Foto: Ivan Stanković, predsednik agencije Communis
Za reklamni biznis, priznavanje i poznavanje podsvesti je od veoma velikog značaja. Da bi poruka imala nekog efekta, normalno je da se prvo ide na svest, ali značaj onoga čega čovek u svakodnevnom životu nije svestan mora da bude pred očima onima koji kreiraju kampanju.
Uticaj na nesvesni deo naše ličnosti je bio i predmet zabranjenih pokušaja da se u regularne poruke ubace subliminarni delovi, koje bismo onda, nesvesno, prihvatali.
Ali, ono što se često koristi, da li kao tema, da li kao ilustracija, da li kao poruka, su snovi. Priče o snovima su dobra osnova da ste slobodniji u kreaciji, da puštate mašti na volju, da imate iracionalne iskorake u nadrealni svet. Što dovodi do toga da je reklama jača, ubojitija, lakša za pamćenje.
Pre par godina sam, sasvim i za sebe neočekivano, bio član jedne ekspedicije koja se penjala na Himalaje i osvojila jedan od vrhova od oko 6200 metara. Izuzetno iskustvo, po svim kriterijumima, jedinstveno u mom životu u kojem se pre toga nisam popeo ni na Avalu.
Ali, za te tri nedelje, koliko je sve to trajalo, upoznao sam neke delove svoje ličnosti za koje nisam znao da postoje. Izmeštenost od svakodnevice, hipnotički uticaj svakodnevnog višesatnog penjanja, mističnost Himalaja, razređeni vazduh, veliki napori i egzistenciajalna ugroženost, oslobode neke kočnice u mozgu i počinje se malo drugačije razmišljati.
Ja, koji ni u normalnom životu uopšte ne pamtim svoje snove, nemam noćne more, na ovoj ekspediciji sam doživljavao različite stvari. Najgori mi je san bio kada sam sanjao da sam izbacio iz kuće trenutno najmoćnijeg političara u Srbiji, koji mi je došao u posetu da vidi kako se njegova i moja deca kupaju i igraju na našem bazenu u dnevnoj sobi (?!). A mene je to strašno nerviralo, jer sam hteo da čitam novine. On mi se, naravno, posle izvinio što je došao nepozvan, a i ja sam se njemu izvinio jer sam tek tada shvatio da je on najmoćniji čovek Srbije. Pozvao me je da ga posetim u njegovoj kući na Novom Beogradu, ali meni se nije išlo jer sam morao na tenis. I ko da se ne probudi obliven hladnim znojem??
Za razliku od mog cimera koji je čitav put blaženo spavao, duboko hrčući i ispuštajući različite zvuke na sve strane, ja sam imao nekako plitak san, sa čestim buđenjima, periodima koje sam provodio između sna i jave i dosta čudnovatim i nadrealnim snovima. Da li je to zbog toga što sam pre odlaska deci pred spavanje intenzivno čitao Alisu u zemlji čuda, pa su mi se zato priviđali čudni likovi ili zbog razređenog vazduha, ne znam. Tek dosta sam lavitirao.
Kako bi rekao taj najmoćniji političar: Ako me pitate da li sam imao neka introspektivna i duboka razmišljanja, opet moram da razočaram. Uopšte nisam razmišljao o tome da li je dobro što sam krenuo na ovaj put ili ne; da li ću uspeti ili ne; kakav će biti uspeh; šta ako odustanem ili nedajbože poginem i slične stvari. Što je više vremena prolazilo, sve sam više mislio kako će biti lepo kada budem spavao u normalnom krevetu, kada se istuširam, sednem na normalan toalet… Sanjao sam trenutak povratka kada dođem u Beograd, kako ću zagrliti svoje najbliže, pa sam se pitao da li ću izdržati da se ne rasplačem.
Sviđalo nam se to ili ne, ali što vreme više prolazi, što smo stariji, lakše suze krenu u takvim čudnim, emotivnim trenutcima. Desi se to i u nekim ganutljivim scenama nekih filmova, pa me je blam što reagujem kao neka sredovečna domaćica iz predgrađa. Rasplačem se, k’o snajka na svadbi, ne ide to za takvog muškarca kao što sam ja.
Ali definitivno, kontrola emocija slabi. Kako pozitivnih, tako i negativnih. Sve manje imaš strpljenja za daveže, loše ljude. A sa dobrim ljudima, ljudima koji su ti dragi, nije te sramota da ih zagrliš, poljubiš, pokažeš im koliko ti je stalo do njih. A ako ima malo ili još bolje, mnogo alkohola u blizini, suze su garantovane.
A onda razmišljaš: kada si zadnji put nekome bliskom rekao koliko ga voliš, koliko ti znači, koliko ti treba. Ponesen brzinom i površnošću svakodnevnog života, nekako nemamo vremena za takve trivijalnosti. Polazimo od toga da se to podrazumeva, da nema potrebe pokazivati i verbalno svoju ljubav. Pa nekako postanemo i ravnodušni na sreću i lepe stvari. A ne znamo šta propuštamo.
Mnogo je lepo pokazati nekome koliko ti je stalo do njega ili nje. Ne jednom, nego više puta. Reći mu ili reći joj koliko ti znači i šta ti predstavlja u životu. Ne stideti se emocija, nego biti ponosan što ih imaš i što imaš priliku da ih sa nekim podeliš. Zagrliti, poljubiti, dodirnuti nekoga je lakše. Ali mu reći da ga/je voliš, da ti puno znači, da ti je bitan deo života, da ti čini nešto što ti daje snagu da ideš dalje je daleko teže. I moraš se boriti sa sobom, sa svojim egom, pravilima ponašanja i svim onim što te je do sada život naučio. A to je bilo surovo: kada si se otvorio, povredili su te. Kada si voleo, bio si ostavljan. Kada si se otvarao, bio si ranjen. Ali, ako se ne otvoriš da daš ljubav, ne možeš da je primiš. I zbog toga, radi ono šta ti osećaš. Deli ljubav, deli osećaje, deli sreću, deli dobrotu. To je retka privilegija da sve to imaš u sebi. Ako se i podeli nekom pogrešnom, desi se. Zapamti, veća je sreća u davanju, nego u primanju.
Na žalost, pravu dubinu ljubavi ljudi najčešće spoznaju kada izgube najbliže. Ali onda je kasno. I onda nema povratka, nemoguće je da ispraviš sve te lepe stvari koji si mogao i trebao da podeliš sa bliskima. Onda te udari neminovnost nestanka, praznina nepostojanja te osobe, očaj neumitnosti.
Kada se moja žena iznenada razbolela i nekoliko nedelja lebdela između života i smrti, to sam naučio na svom primeru. I ta nesrećna situacija, srećom sa srećnim krajem, me je neviđeno ojačala, dala mi snagu da se suočim sa mnogim drugim stvarima.
Na prvom mestu sa najtežom, a tako benignom stvari. Da volim. Da nekog voliim toliko da bi mi njen ili njegov odlazak bio jeziv. Gubitak. Očaj.
Pre par godina je otišao moj vrlo blizak prijatelj. Iznenada. Svi smo bili šokirani. I svakim danom smo svesniji koliko nam nedostaje, koliko nam je značio, pored koliko stvari smo prolazili sa podrazumevajućim stavom. Ništa nam ne bi stvaralo problem da smo mu rekli da ga volimo, da nam treba, da nam puno znači. Osim što bi nas svojeručno ubio.
Ali, mnogo je lepo kada sa nekim podeliš svoja osećanja.
Nedavno je na najvećem reklamnom festivalu u Kanu, jedna od kampanja koja je rađena za neko holandsko pogrebno preduzeće osvojila dosta nagrada. Poruka je bila divna: ne čekajte da neko umre, pa da onda, u čitulji, kažete koliko vam je ta osoba značila. Uradite sada, odmah. I bili su brojni primeri tih divnih poruka koje se trebaju uputiti živima, a ne mrtvima.
Ljubav ne može da čeka.
Ako voliš, ako ti neko nešto znači, reci sad i odmah.
Podeli.
Zagrli.
Voli.
Od viška ljubavi, niko umro nije.