U početku je meni, kao gradskom detetu, bilo gotovo sramno da priznam da sada, sa svojih 27 godina, živim na selu. Odrastao sam zaista u velikim gradovima Evrope, poput Londona i Madrida, a evo ovaj tekst pišem iz nekada najvećeg sela u SFRJ, iz Mokrina.
Par godina sam radio kao Content Creation Manager i Social Media Specialist; moderno zanimanje, moderna titula, u modernom dobu, za modernog momka. Sve je nekako imalo smisla.
Sada imam 27 godina i živim na selu. Polovina mojih prijatelja ne razume zašto sam otišao na selo (pogotovo jer se nisam tamo vratio), a skoro niko ne zna šta tamo zapravo radim. A ja verujem da radim nešto novo, drugačije, možda čak i revolucionarno. Ja vodim projekat Mokrin House a Mokrin House je moderan coworking i coliving prostor smešten u ruralnom delu Banata, u Vojvodini – tačnije u selu Mokrin. Jedan momak iz grada, školovan u Londonu, Luganu, Valensiji, Budimpešti i Madridu sada vodi cowokring prostor u selu u Vojvodini. I pritom mu je dobro – jako dobro.
Kroz ovu 100 godina staru kapiju svaki dan uđu neki novi ljudi. Ogromnom većinom stranci, oni sa sobom nose priče o trovanju hranom u Boliviji, odličnom koktel baru u Mičigenu, pirinčanim poljima Indije i tapasima u Granadi. Oni su digitalni nomadi, a Digitalni Nomad postaje opšte prihvaćena kovanica širom sveta. Pod njom se misli na ljude koji svoju kancelariju i posao nose svuda sa sobom, u svojoj laptop torbi, i sve što im je potrebno za rad je dobra internet konekcija.
Većinu njih koji posete Mokrin House krasi neka tiha hrabrost; hrabrost da ceo život spakuju u jedan kofer, ostave prošlost iza sebe i putuju svetom. Hrabrost da se ne boje budućnosti kao ni neizvesnosti koju ona donosi i da žive život po svojim pravilima. Hrabrost da nemaju dom i da nemaju problem sa tim. Upravo ta nema hrabrost da gledaju na život drugačije od drugih ih dovodi do nas, jer ja verujem da gledam na život na selu drugačije od svih.
Bez jutarnjih gužvi, mirisa smoga pomešanog s’ maglom, pominjanja majke ovom magarcu što se ubacio bez žmigavca i nemogućeg parkinga na Dorćolu – a uz miris sveže ubrane nane, vrućeg hleba, prolazak jedinog traktora u ulici – odgovaranje na jutarnje mejlove zaista lakše otpočne. A kada na kafe pauzu odeš sa UX Web dizajnerom iz Britanije, koji je upravo stigao iz Nice, i radi na projektu za Airbnb, tema za razgovor jednostavno ne može da bude Vučić, Dačić ili ne daj bože Gašić. Teme su svet, i tada u tom malom mestu, negde u ruralnoj Srbiji znaš da si i ti deo njega jer se isti taj razgovor odvija podno nekog oblakodera u Njujorku.
U periodu kada sam bio između poslova, očev prijatelj Ivan Stanković mi je rekao “Zašto Ivan ne dođe kod mene u agenciju na praksu? Rano je za njega da tako mlad završi na selu.”. Tada sam se našao uvređen, umesto da sam osetio neku dozu zahvalnosti – “Pa zar ja sa par godina iskustva i X projekata iza sebe da stažiram?” Sada sam zahvalan na tom momentu jer mi daje referentnu tačku gde sam mogao da budem. Nisam siguran kako bih tada gledao na svoj život ali dok pišem ovo iz Mokrina, osećam se više deo sveta, nego i jednog dana provedenog u Beogradu.
Sada sa ponosom kažem da živim na selu, ne kao digitalni nomad, više kao digitalni villiger – Jer danas nije bitno gde si, već ko si i šta radiš. A moj cilj i cilj celog tima Mokrin House-a je da od ovog mesta napravimo prvo pravo Globalno Selo, ali o tome neki drugi put.