Piše: Elia Patricia Pekica Pagon
Bilo je to u predvečerje jednog s klimatskog aspekta vrlo ugodnog jesenjeg dana. Stajala sam u redu na blagajni jednog trgovačkog lanca i ubijala dosadu računajući koliko će otprilike iznositi moj račun. Kada sam došla na red, blagajnica je svojim skenerom počela žučno prelaziti preko artikala, užurbano tražeći bar code na svakome od njih kako bi ih potom tim svojim bar code čitačem izrešetala kao automatskom puškom, nakon čega ih je, onako elektronski izranjavane, poput palih žrtava grubo bacala niz onaj mali tobogan s pregradom za dva kupca na blagajni, ljutito me pogledavajući, jer nisam odmah počela odskenirane artikle stavljati u svoju izrešetanu vrećicu. Njezina nervoza bila je opipljiva. Nakon što sam uklonila svoje artikle s njezine radne površine, pružila sam joj karticu koju je grubo gurnula u POS uređaj i poput robota se oglasila: Pin, molim. Utipkavši pin, transakcija je bila gotova te sam pružila ruku kako bi mi blagajnica vratila karticu zajedno s računom i slipom od kartice, ali ona je samo bacila moju karticu zajedno s računom i slipom na radnu površinu blagajne, počevši u istoj maniri svojim bar code čitačem skenirati artikle sljedećeg kupca, bez i jedne jedine trunčice kupoprodajne ljubaznosti. Pitam se – je li ta blagajnica, ali i njezine kolegice koje se ponašaju poput nje uopće svjesna da bez nas kupaca i naše kupovne moći, niti jedna blagajnica danas ne bi imala što skenirati svojim pištoljem. Ali, ništa zato, nema veze, nije ni prvi ni posljednji put da nailazimo na takvu osobu, misle kupci nakon susreta s nekom grubom osobom na šalteru ili na blagajni, šutke odlazeći dalje svojim putem. Pomirili smo se s tim da nas ljudi u uslužnim djelatnostima što realnog, što javnog i državnog sektora često tretiraju bez imalo ljudskosti.
No, vratimo se na priču o našim prolascima kroz blagajne i tome kako se svatko od nas u tim trenucima osjeća. Sada kada više nema granica niti carinika koji bi nas maltretirali pri njihovom prelasku, tu su blagajne kroz koje svakodnevno prolazimo i na kojima često doživljavamo više neugodnosti nego što smo ih nekada doživljavali kod naših carinika. Ali, dobro je znati da je prodajno osoblje tu zbog nas i da uvijek možemo računati na njih, ako ništa drugo, a onda barem na plakatima i u promidžbenim porukama velikih i moćnih trgovačkih lanaca. Razmišljajući po ne znam koji put o tome kako bismo kao hranitelji korporativnih i državnih birokrata trebali biti tretirani, u glavi mi se rodila misao: Kada nam već izvlače novac iz džepova, neka to barem čine ljubazno i što bezbolnije. Jer, kada to čine ovako grubo, nimalo ne strahujući od konkurencije (kojoj ćemo već sutra otići bježeći od njihove narogušenosti), doista se i kao kupci i kao ljudi osjećamo pokradeno, ili, u najmanju ruku prevareno. Stojimo u redovima na blagajnama čekajući svoj red i promatramo plakate nasmiješenih djelatnika (manekenki i manekena) u ispeglanim uniformama prodajnog lanca s kojih nam i svojim bijelim osmjesima, i sloganima svojih tvrtki, kao i njihovim logotipovima, jamče kako su tu zbog nas i uvijek nama na usluzi, bivajući u tim istim prodajnim lancima vrlo često tretirani kao nepodobni pilići na traci peradarske farme. Isti takvi lažni osmjesi i ništa manje lažna obećanja pozdravljaju nas i s plakata naših političkih stranaka u vrijeme izbora. Naši bi političari željeli da mi mislimo kako su oni tu zbog nas i kako se uvijek možemo osloniti na njih, a u praksi ispada da smo mi tu zbog njih i da oni uvijek mogu računati na nas, baš kao i vlasnici velikih korporacija, čak i onda kada to ni u kom slučaju ne bismo htjeli, jer smatramo da to ne zaslužuju. Građanima i kupcima nisu potrebni plakati i promidžbene poruke u kojima ćemo našim prodavačima i političarima obećavati našu vjernost. Naša se vjernost njima podrazumijeva, zar ne? Ali, zato su njima potrebne promidžbene poruke, jer njihova je vjernost nama vrlo upitna… To se najbolje vidi upravo u tim naizgled malim i beznačajnim, ali vrlo plastičnim trenucima naših prolazaka kroz ruke raznih birokrata ili blagajnika s pos pištoljima kada nam svi osmjesi i sve uniforme s njihovih ušminkanih plakata odjednom počnu djelovati nakaradno, kao i njihova bajkovita obećanja kako će nas na tim i tim mjestima tretirati kao ljude, a ne kao…da ne kažem stoku pred klanje. Jednom je zgodom jedan duhoviti gospodin dobacio jednoj namrgođenoj blagajnici, za koju sam znala da će kad – tad završiti u nekome od mojih eseja, kako bi se mogla malo nasmijati dok skenira bar codeove artikala, na što mu je ona drsko dobacila: Gospodine dragi, ja se smijem samo kada idem kući. Predivno, zar ne? Dobili smo, eto, i odgovor na toliko traženo pitanje zašto pojedino uslužno osoblje ne mari za kvalitetu svoje usluge.
Odgovor glasi – zato što samo žele svoju plaću i ništa ih drugo ne zanima. Ta gospođa koja se smije samo kada ide kući, samo iščekuje prvi dan u mjesecu kada će otići do bankomata i raspekmeziti se od sreće kada na izvještaju iz banke vidi da joj je na račun sjela plaća, ne želeći, unatoč toj istoj plaći, niti malo ugoditi svojim kupcima. Nije ju briga niti za kupce, niti za svoje poslodavce koje će skupo koštati njezina neljubaznost. Ona se, kao što sama priznaje, smije samo kada ide doma i kada više ne mora gledati kupce kako prolaze kroz njezinu blagajnu. To je stvarno jadno kako neki ljudi koji imaju radna mjesta u vrijeme sveopće nezaposlenosti ne znaju to cijeniti. Ti isti ljudi koji su sretni kada dođe kraj radnog vremena, jer ne moraju više gledati svoje kolege i svoje klijente, trebali bi znati da 50% svjetskog stanovništva živi s manje od dva dolara dnevno, što je više nego strašno, da ne govorimo o ljudima koji nemaju čak niti ta dva dolara… Pojedine skupine zaposlenog svjetskog stanovništva željne su samo svojih plaća, ali ne i ispunjavanja uvjeta koji im stoje u ugovorima o radu. Ponašaju se kao da nemaju konkurencije, što je uistinu zapanjujuće.
Gdje su u svemu tome one puste priče iz nekih, s ekonomskog aspekta boljih vremena, o temeljnim koracima prodaje: 1. Prodati sebe – sebi; 2. Prodati sebe svojim kupcima; 3. Prodati proizvod ili uslugu i 4. Ponovno prodati?
