Svi se još jako dobro sjećamo Kraševe kampanje kojom su nas pokušali hipnotizirati da „ne mislimo na Torticu“, znajući kako će većina ljudi reagirati upravo suprotno i – pomisliti na Torticu kako bi je kasnije kupili, jer misli kad-tad postaju stvari. Svaka je stvar koju vidimo oko sebe u početku bila nečija misao.
Sugestivni muški glas u televizijskom spotu spomenute Kraševe kampanje govori: „Prekini sve što radiš. Udobno se smjesti. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Diši duboko. Nemoj misliti na Torticu. Nemoj misliti na Torticu.“ A ženski glas na kraju spota govori: „Tortica – sad ili odmah.“. Dok slušamo te poruke u nas s tv ekrana zaleđenim pogledom gleda mladi naočiti wannabe iluzionist iza kojega krugovi formiraju vrtlog, a on sugestivno i u maniri pravog opsjenara drži Torticu na lančiću koji se njiše lijevo-desno pred našim očima, a njegova se glava počinje okretati uvlačeći nas sve dublje u vrtlog „ne razmišljanja“ o Tortici. U drugom nastavku toga spota prikazani su djevojčica, dječak i njihov pas pred televizorom koji pokraj sebe imaju mnoštvo Tortica. Gledajući hipnotički spot na televiziji, djevojčica ga komentira sljedećim riječima: „Koja glupa reklama“, istodobno automatski kao hipnotizirana posežući za željenom slasticom.
Bio je to vrlo iskren trenutak našeg oglašavanja – trenutak u kojem je oglašivač priznao da nas želi hipnotizirati i natjerati nas na kupnju nekog proizvoda. Oglašivač nas u svojoj „hipnozi“ namjerno nije tjerao da „mislimo na Torticu“, već da „ne mislimo na Torticu“, kako bismo upravo na nju pomislili. Jer, ljudi vole zabranjeno voće. Ako ih upozorimo da nešto nije dobro za njih ili da nešto ne čine, oni će učiniti upravo suprotno i posegnuti za „zabranjenim voćem“. Sjetimo se još jednom Adama i Eve i biblijske priče o zabranjenom voću:
Postanak 2,16-17: „Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: ,Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’“ Svi znamo što je poslije bilo…
Misli su stvari. Svaka stvar koju vidimo najprije je morala biti nečija misao. Misli koje su kod nas dominantne formiraju naš unutarnji svijet, a naš izvanjski svijet samo je odraz našeg unutarnjeg svijeta.
Nedavno sam slučajno u jednoj publikaciji naišla na tiskani oglas za Jana Ice Tea čiji tekst glasi: Kad čuješ „Dečko, ‘ajde ohladi!“ iz hladnjaka osvježenje izvadi!. Ohladi i ti.“ Ovdje se također radi o vrlo sugestivnoj poruci oglašivača kojom nas želi hipnotizirati da svaki put kada čujemo stihove pjesme „Dečko, ‘ajde ohladi“ automatski odemo kupiti Jana Ice Tea. U ovom slučaju oglašivač koristi naredbu u svom komuniciranju koja će možda kod nekih ljudi doista i izazvati željeno ponašanje. Oglašivač bi se mogao dogovoriti s radio stanicama da puštaju poznatu pjesmu „Dečko, ‘ajde ohladi“, a kupci bi čim je čuju mogli kao hipnotizirani krenuti u potragu za ledenim Jana čajevima. Oglašivač nam jasno i glasno „naređuje“ što učiniti u određenom trenutku. U drugom tiskanom oglasu iz iste serije za isti proizvod istog oglašivača pojavljuje se sljedeći tekst: „Znaš li što učiniti ako ti se ne javi nakon vrućeg poljupca? Ohladi i ti.“ Oglašivač se i ovaj put poigrava temom toplo-hladnih muško-ženskih odnosa, ponovno nas podsjećajući na pjesmu Dečko, ‘ajde ohladi, želeći da tu pjesmu ponovno „čujemo“ u našoj podsvijesti te da kao hipnotizirani učinimo upravo ono što su nam rekli da nam je činiti u prethodnom oglasu iz te serije – upućujući nas tako da kupimo poznato nam osvježenje Jana Ice Tea.
