Piše: Edvin Jurin, McCann Zagreb
Volim medije.
Mediji i novinari, i to tiskani,radijski, televizijski i u novo vrijeme – digitalni, koji u njima izvještavaju i komentiraju, obilježili su moj profesionalni i osobni život. Mnogi od ključnih nositelja hrvatskog medijskog prostora bili su i još uvijek jesu moji dobri prijatelji. S njima sam se i veselio i radi njih ponekad znao profesionalno i osobno tugovati.
No,u posljednje vrijeme moja poslovična strast prema medijima svih vrsta sve više jenjava. Pod egidom ”Good news – no news” iz tiskanih i digitalnih medija (koji su još uvijek i na žalost copy – paste starijeg tiskanog brata), a koje slijepo, i gotovo u pravilu bez ozbiljnije provjere, slijede elektronski, primjerice televizija, poput munja sijevaju naslovi koji odaju bijes i frustaciju. Počesto u ne baš razumnoj povezanosti sa stvarnošću.
Naslovi koji vrište
Kad su političari u pitanju to je najčešće tipa : ”X zaprijetio Y – u …..”, ” A ponizio B – a ”. Kad je o ljepšem polu riječ, dominiraju naslovi ”Kratkom haljinicom i dekolteom izbezumila prolaznike…..” ”Svi su se okretali za ovim parom nogu….” Tome bitno doprinose i same novokomponirane zvjezdice, stvarne i u usponu, koje šalju svoje selfije sa kreveta, iz kupaone i balkona, seksističke orijentirane od samih autorica. Gdje li su sad, na primjer, ženske udruge – braniteljice ženskih prava da odbrane svoje istospolne članice od njih samih.
U tom košmaru neukusa svega i svačega čak i legendarno Mamićevo ”Nećeš razbojniče…!!!’ ‘čini se se bezazlenim i benignim.
Društvo konzumerata
Zašto je to tako?
Zato jer, kako tvde teoretičari modernih trendova, prešutno dozvoljavamo i time odobravamo tezu da postajemo društvo sastavljeno od 90 % konzumerata i 10 % onih koji za konzumerat smišljaju mamce (čitaj alate zabave).
To je u biti društvo ravnog ekrana (”flat screen society”), kojeg se plašim i sve više užasavam. Jer, sve živi jedan dan, ma kakvi, bio sam preambiciozan, počesto i jedan sat. Nema empatije tj. zadiranja pod kožu i u dubinu duše bića ispred nas. Nema podrobnije analize, suvislog osvrta ili pak ambicioznijeg komentara da nam pojasni danas u odnosu na jučer sa mogućim posljedicama za sutra.
Dakle, to je društvo zavedenih (čitaj:zatupljenih) i onih koji profesionalno zavode (čitaj: zatupljuju).
Što li će se dogoditi ako ovakvim procesom dezintegracije svega i svačega, medija i publike, dođemo da je svaki stanovnik na zemlji proizođač sadržaja (content provider) i time po defaultu – self – made medij. Ništa ili – svašta. Poželit ćemo da nas 7 – 8 milijardi stanovnika, čiitaj novokomponiranih medija, opet recenzira Veliki daleki brat, od kojeg ćemo, u poplavi iracionalnog, tražiti procjenu racionalnog. Sa svim posljedicama koje prihvaćanjem takvog izbora slijede. U svojoj tehnološkoj odmaklosti vraćamo se na pra-početak.
Ostvarimo pozitivnu društvenu atmosferu
Ne znam sve, ali zacijelo znam da ovakve komunikacije ne pridonose razvoju pozitivne atmosfere u društvu. One su benzin na plameniku društvenog upaljača, a ne melem koji ublažava bol, osvježava, proaktivno potiče i daje snagu za dalje.
Zato nisam apriori za društvo pozitivnih, već razumnih komunikacija. A za to nam trebaju konstruktivni medijski lučonoše i svjetionici što se medija i medijskih stvaraoca tiče (skoro mi je utekao arhaični izraz ”pera” umjesto stvaraoca).
To ne mogu biti u prvom trenutku isključivo mladci koji trče sa lokacije na lokaciju i sudbonosnim glasom se javljaju uživo sa mjesta na kojima osim njih samih nema više – nikog. Trebaju nam znanje, iskustvo i analitičnost upotpunjeni sa mladenačkom energijom, koju mentorski treba usmjeravati i nadograđivati te selektivno i odgovorno urednički puštati u medijski fokus.
Natruhe željenog dao je, prije pet – šest godina, danas prerano poslovno umirovljeni kralj radijskog etera Jura Hrvačić sa svojom radijskom pionirskom rubrikom ” Dobre vijesti”.
Znači, može se. Stoga, radimo na tome. Jer, to je jedini i pravi izazov današnjeg društva – od sada pa na dalje!
