Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Dejan Vukelić, grafički dizajner
Dobro je počelo leto u Beogradu… sigurno je bilo brojnih različitih važnih dizajn događanja ali su meni tri obeležila mjesec koji je za nama.
Prvo je, 6. juna, otvorena 50. Majska izložba ULUPUDS-a – tradicionalna godišnja revijalna smotra radova svih sekcija i struka Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije, prvi put održana 1955. u Muzeju primenjenih umetnosti u Beogradu.
Ove godine, prvi put od kako sam član Udruženja (17 godina), selektor Majske nije prihvatio nijedan od dva rada koja sam poslao na žiriranje (oba iz domena vizulenih identiteta). Auh! Nema me na Majskoj?! Ups! Nije da sam to baš previše teško doživeo ali mi je upravo to upropastilo dan. Sećam se kako sam i koliko pre skoro dve decenije bio napet i nespokojan kad sam predavao radove za prijem u članstvo – hoću li zadovoljiti, hoće li me primiti? I sećam se kako sam bio zadovoljan i srećan kad jesu, kad je stigla potvrda da ipak dobro radiš ono što radiš. I nekako sam silno verovao da je to mnogo važna stvar – biti primljen u strukovnu organizaciju. Tokom godina, malo po malo, entuzijazam me sasvim napustio… gledano iz ugla moje sekcije (dizajn) članstvo skoro pa nema nikakvu težinu, Udruženje skoro pa nema nikakav uticaj, nekoliko izložbi godišnje na koje ionako dolazimo mi sami, naše porodice i prijatelji, skoro su jedina vidljiva aktivnost. Ne znam ko su ljudi koji se svake godine prijave za prijem u članstvo, ali većina odličnih (najboljih) srpskih dizajnera koje znam nisu nikada imali ni pomisao, a kamoli želju da budu članovi. Govori li to o njima ili, pre, o vrednosti samog Udruženja?
A ne mora i znam da ne treba tako – baš prošlog oktobra u Novoj iskri, Maša Milovac, predsednica HDD-a (Hrvatsko dizajnersko društvo) održala predavanje Hrvatsko dizajnersko društvo i njegova uloga u razvoju dizajn okruženja u Hrvatskoj. Ukupno nas u publici bilo na prste ruku da izbrojiš (strašno!), a Maša lepo i jasno pokazala koliko su mnogo dobrog uradili, a tek šta sve sjajno planiraju! Uzgred, i oni se bore sa jednako sličnim problemima kao i mi. Dakle može.
Nisam otišao na Majsku izložbu. Od tuge, ne iz revolta.
Onda se 11. juna desio Grifon 2018. – 12. konkurs za najbolji grafički dizajn u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori u 2016. i 2017. godini. Grifon je bijenalni konkurs koji su 1996. pokrenuli Grafički kolektiv i štamparija Quadra (tada se zvao Jugoslovenski konkurs za najbolji grafički dizajn), sa idejom da promovišu autorsko stvaralaštvo u svim oblicima vizuelnih komunikacija i grafičkog dizajna, jedno, i drugo, značajnije, da afirmišu stvaralačke zahvate dizajnera koji su se utopili u kreativne timove različitih agencija. Tokom 20 godina Grifon je postao i opstao kao jedan od najrelevantnijih vidova vrednovanja i afirmisanja grafičkog dizajna kod nas dok sama nagrada Grifon nepogrešivo valorizuje i prepoznaje najbolja autorska dela grafičkog dizajna.
Ove godine 62 autora prijavila su više od 170 radova, a selekciona komisija izabrala je 33 autora čijih su više od 60 radova sve do 30. juna bili izloženi u čuvenoj galeriji Grafičkog kolektiva na Obilićevom vencu. Svaki put do sada, kad sam učestvovao, selektori bi izabrali jedan od nekoliko radova koje sam za tu godinu slao, a ovog puta prošla su mi dva, oba u kategoriji vizuelni identiteti. Ma hajte, molim vas, kakav je bio taj osećaj kad sam dobio mail sa tom vešću – držalo me nedelju dana. A kako me tek uhvatilo kad sam došao na samu izložbu i susreo se i sa svim ostalim radovima. Toliko sjajnog dizajna na tako malom prostoru izaziva zujanje u ušima i pucketanje u vazduhu.
Ono što baca veliku senku na celu stvar jeste da će galerija Grafičkog kolektiva, za neki dan, morati da se odseli sa adrese na kojoj se nalazi od 1949. Procesom restitucije, prostor je vraćen nekadašnjim vlasnicima koji su imali neke sasvim drugačije, ekonomske interese pa su prostor prodali, priča se, nekim ugostiteljima. Gde i kako će se nastaviti delovanje jedne od najvažnijih galerija na ovim prostorima ostaje da vidimo.
Treće se, 20. juna, dogodio Slavimir svojom izložbom Weare Percfet koja se bavi fenomenom podsvesne adaptacije pojedinca na očigledno pogrešno postavljen globalni sistem vrednosti. Greška koju svi vide, a niko ne primećuje, osnovni je motiv za različite Slavimirove likovne interpretacije u kojima koristi i estetiku dečijeg crteža, i geometrijsku apstrakciju, i uvlači elemente sveprisutnog brendinga, i svašta nešto.
Svaki put kad vidim ovakve njegove izlete u nešto što je sasvim nekomercijalno, što je njegov umetnički opus, njegova intima i duh, gotovo me sruši koliko on ima snage, želje i volje, pa uz to, nađe i vremena da tako nešto radi. „Pa kad volim”, kaže mi, onako dečački iskreno. Bravo, bravo, bravo, veliko bravo! Ja, očigledno, neke druge stvari volim više pa sam samo par puta uspeo da se tako lično, iskreno i otvoreno predam javnosti… svakodnevni posao je neki drugačiji susret sa nekom drugom publikom.
Naposletku, posle 15 godina rekonstrukcije uz prisustvo brojnih zvanica iz sveta kulture, državnih zvaničnika, predstavnika diplomatskog kora i verskih zajednica, otvoren je Narodni muzej. Ali to je, već, četvrta stvar, a broj karaktera ovog teksta je svakako premašen.