Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@media-martketing.com
2Cellos, u petak i Ivo Pogorelić sa Sarajevskom filharmonijom, u subotu, predstavljaju preveliku koncentraciju uzbuđenja i užitka tako da sam Vedrani u nedjelju za doručkom kazao: „Haj'mo pobjeći negdje na pet dana da dođemo k sebi.“
Spadam među rijetke ljude koji se raduju svakom ponedjeljku. Tokom vikenda napravim plan i jedva čekam ponedjeljak da krenem sa realizacijom pun optimizma da će mi ostvarenje plana donijeti mnogo zadovoljstva. Ovo je jedan od rijetkih ponedjeljaka za koji ne želim da dođe, ili ne barem sad, odmah. Da se produži vikend, splasne adrenalin, smire emocije.
Na koncertu 2Cellos u Skenderiji 6.000 ljudi. Da baciš šibicu ne bi imala gdje pasti. To je to Sarajevo kojeg svi vole. Koncert sjajan, publika isto tako. Sve je išlo nekako normalno dok sredinom koncerta za bubnjeve nije sjeo Dušan Kranjc. Onda je Skenderija eksplodirala, publika je skočila na noge i samo malo njih se vratilo na svoja mjesta dok koncert nije završen. Gledajući Dušana koliko udara po bubnjevima i mene su ruke zaboljele. Kada su zasvirali Satisfaction, niz obraz mi je skliznula suza. Sjetio sam se kako nas je 1966., u sali kućnog savjeta nebodera u kojem sam stanovao na Koševu, Kemal Monteno učio da plešemo Satisfaction. To je bilo u doba kada je Kemo svirao i pjevao samo u raji. Naveče bi se okupilo nas desetak na tribinama stadiona Koševo, u kojem je Kemo stanovao sa svojim roditeljima jer je njegov otac Valdi bio poslovođa na stadionu, donio bi gitaru i tako bismo ostajali do kasnih (ili ranih) sati.
Koncert Ive Pogorelića, znate i sami, ne treba ništa govoriti. Rijetko nastupa s orekstrom, ovoga puta jeste sa Sarajevskom filharmonijom kojom je dirigovala Samra Gulamović. Prije koncerta nevjerovatna scena. Početak kasni već deset minuta, ulazi u dvoranu zatvoreni, publika mirno čeka da koncert počne, muzičari izviruju iza zavjese čekajući da izađu na scenu na kojoj Ivo Pogorelić sjedi za klavirom, u tenisicama, trapericama, dukserici i sa vunenom kapom na glavi i tiho svira. Pitam Verbera, organizatora koncerta, šta se događa? „Grije klavir,“ šapnu mi Nino. „Maloprije mi je kazao: Znate gospon Verber ja moram zagrijati instrument. Muzičari izađu, odrade prvi dio koncerta i ja onda sjednem da sviram, klavir mora tad biti zagrijan“.
Veličanstven koncert. Pogorelić na svom nivou, ali i orkestar je bio sjajan. To je pokazao i sam maestro kada je dva puta zagrlio dirigenticu dok je publika stojeći aplaudirala. Veliki umjetnik, koji ponekad zna napustiti scenu odmah nakon koncerta, uvijek se iznova vraćao i klanjao publici. „Jako voli Sarajevo,“ prokomentarisao je Nino.
Sarajevo, 15. maja 2016.
