Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
U noći s ponedjeljka na utorak donio sam jednu od najtežih odluka do sada – da otkažemo Woman.Comm konferenciju koja je u Zagrebu trebala biti održana 25. i 26. maja/svibnja.
Još prošle sedmice sam, nakon nekoliko mailova koji su mi stigli iz Zagreba, mogao naslutiti da nećemo moći obezbijediti dovoljan broj učesnica. Dovoljan da održimo konferenciju na nivou koji smo planirali i kako smo obećali predavačima, sponzorima i kotiziranim učesnicama. Ipak, vjerovao sam da možemo dostići optimalan cilj jer znam da se prijave za ovakve događaje šalju gotovo po pravilu u zadnji čas. U toj vjeri zanemario sam poruke koje sam dobijao. Kriza u hrvatskoj oglašivačkoj industriji poprima dramatične razmjere. Uzrok krize je Agrokor koji je potpuno obustavio komunikacijske aktivnosti. U redu, Agrokor, kao i većina drugih oglašivača, nije plaćao na vrijeme svoje račune agencijama i medijima, ali ih je plaćao. Neke agencije su imale kompletne timove koji su radili za Agrokor. Sada su ti timovi ostali bez posla, čak je došlo i do otpuštanja uposlenika. Nije samo Agrokor otišao sa hrvatske oglašivačke scene. Nekoliko kompanija koje su uzdrmane krizom u Agrokoru (Franck, Podravka, Kraš…), takođe su obustavile ili drastično smanjile svoja ulaganja u oglašavanje. U takvoj situaciji nikome nije padalo na pamet da šalje svoje uposlenice na Woman.Comm konferenciju. I ne samo to. Atmosfera na konferenciji ne bi bila ona koju smo mi željeli. Više bi bilo priče o problemima nego što bi se išlo na stvaranje pozitivne atmosfere, na slavljenje žena u advertising i komunikacijskoj industriji.
Druga moja zabluda bio je koncept regionalne konferencije. Pa barem ja imam informacije o tome koliko agencija, oglašivača i medija iz drugih država dolazi na SOF u Portorož, na Dane komunikacija u Rovinj i na druge regionalne evente. Malo ili nimalo. A trebali bi. Ostavimo sad po strani Weekend Media Festival koji svojim učesnicima nudi više od informacija i edukacije. Dobro pogođena ideja, dobar izbor lokacije i dosta rada, ali to se više nigdje ne može i neće ponoviti. I opet – trebalo bi. Barem na Golden Drumu koji je prošle godine poslao snažnu poruku regiji da želi podržati razvoj industrije na ovim prostorima.
U tim svojim zabludama ja sam se nadao da ćemo u zadnji čas obezbijediti optimalan broj učesnica za prvu Woman.Comm konferenciju.
Otišao sam u Sloveniju na vikend. U nedjelju sam u Piranu bio na ručku kod Zenela Batagelja koji je sa Kristijanom Gregorićem savjesno radio na pripremi njihove prezentacije Žene, u vas se je lako zaljubiti, ali vas je teško razumjeti. Razgovarali smo o situaciji oko konferencije. Zenel, koji ima mnogo informacija o stanju u hrvatskoj i regionalnoj industriji izazvanom krizom u Agrokoru, sugerirao mi je da odgodimo konferenciju. Kazao je da je ideja odlična, da je treba razvijati i implementirati, ali da treba sačekati bolje vrijeme. Ni on me nije uvjerio tako da sam rekao kako ću sačekati još ponedjeljak i donijeti odluku.
U ponedjeljak sam u Kalvanu bio na kafi sa Janjom Božič Marolt (Mediana), Mojcom Randl (Formitas) i Mitjom Tuškejom (Direct Media), mojim iskrenim prijateljima. Pri svakoj pomisli da odgodimo konferenciju prva mi je na pamet padala Janja koja je zaista uložila i vremena i energije u pripremu panela Žene mogu sve. I više od toga! kojim smo planirali otvoriti konferenciju. Kako sad njoj kazati da je moguće da konferencije neće biti. Kada sam objasnio kakva je situacija, Janja je prva predložila da Woman.Comm konferenciju ostavimo za neko bolje vrijeme. Pohvalila je izbor žena za panel i kazala kako je svaka od njih prava liderica, puna snage i želje da mijenja svijet oko sebe. Zaista se radovala da može raditi panel sa takvim ženama. Mojca i Mitja su bili takođe za odgađanje konferencije. Polako sam počeo shvatati da nemamo drugog rješenja.
Iz Kalvana sam otišao na sastanak sa Viktorijom Radojević, fantastičnom mladom Beograđankom koja je prije godinu dana došla u Ljubljanu da vodi Mercatorov marketing i razvoj. Razgovor sa tako vedrom i pozitivnom osobom je bio upravo ono što mi je trebalo dok se u meni sve lomilo oko konferencije. Viktorija apsolutno zna posao koji radi i želi ga raditi svom snagom. Govorila mi je o nekim idejama koje su me fascinirale. Ovakve žene, kao što je Viktorija, na najbolji način nagovještavaju da naša industrija ima prosperitetnu budućnost. Zbog misli o konferenciji, koje su mi se motale po glavi, ja nisam bio svoj. Nadam se da će Viktorija, ako pročita ovaj tekst, shvatiti zašto sam bio pomalo nemušt i mutav.
Iz Mercatora smo Vedrana i ja krenuli za Zagreb. U putu sam donio odluku da odustanemo od konferencije šta košta da košta (a koštat će jer smo već dosta uložili, a ni Westin ne oprašta otkazivanje u zadnji čas). Po dolasku u Zagreb razgovarao sam sa Marinom Bolančom, direktoricom Abeceda komunikacija, našim lokalnim partnerom u organizaciji konferencije. Saglasila se sa mojom odlukom. Nakon toga sam poslao mail Adnanu i Amiru koji su završavali printanje nekih materijala i spremali se da krenu put Zagreba. Cijelu noć gotovo da nisam oka sklopio. Ustao sam u zoru, uzeo iPad u ruke i napisao mail svim predavačima, panelistima, sponzorima i prijateljima u kojem sam ih obavijestio da otkazujemo konferenciju. Oko devet sati počele su stizati poruke podrške, potpunog razumijevanja i želje da se od konferencije ne odustaje već da se samo odgodi za neko bolje vrijeme. Svi predavači su kazali da će sačuvati svoje prezentacije i doći na konferenciju kada ih ponovo pozovemo. Prijepodne sam razmjenjivao mailove sa njima i otkazivao sve druge stvari koje su bile vezane za konferenciju.
Popodne smo krenuli za Sarajevo. Razmišljao sam kako dalje. Ono što mi se čini da bi bilo dobro jesu konferencije po tržištima, u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, a velika regionalna konferencija jednog dana kada za to dođe vrijeme.
A možda i prije!
