Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović: ekrem@www.media-marketing.com
Već dvadesetak dana pišem dnevnik, što nije mnogo vremena. Žao mi je kada preskočim neki dan (pondjeljak mi je bio drugi put). Ali postoje dani kada jednostavno ne možeš smjestiti 3 u 2, zafali vremena i energije. Tako je bilo ovog vikenda, kada su u Sarajevu održani Summit 100 i Summit Brdo-Brijuni.
Vidio sam se sa nekoliko ljudi iz regije koji su došli u Sarajevo. Posebno me obradovala kad se javila dr. Danica Purg, predsjednica Poslovne škole Bled. ‘Stari’ smo prijatelji, još od samih početaka njene škole na Brdu kod Kranja. Nikada neću zaboraviti 1996. godinu, prvu poslijeratnu godinu u kojoj smo birali Managera godine u Bosni i Hercegovini. Tada sam izdavao Business Magazine pa je bilo najlogičnije da mi preuzmemo tu odgovornost i pokrenemo menadžere. Snažno sam želio da nam dr. Purgova bude gost, da ona uruči nagradu najuspješnijem menadžeru (te godine je to bio Hasan Sarajlić). Poslao sam joj poruku faxom (tada još uvijek nije bilo jednostavno komunicirati iz Sarajeva) i ubrzo dobio odgovor u kojem me Danica obavještava da sam je silno obradovao svojim pozivom, ali da nažalost ne može doći jer u tom terminu treba biti u Los Angelesu, gdje će svečano biti promovirana za člana Akademije za management kao prva žena među 200 članova. Bilo mi je i žao i drago, u isto vrijeme. Žao što neće doći u Sarajevo i drago da je postigla takav uspjeh i postala član najprestižnijeg menadžerskog društva na svijetu. Pola sata kasnije, stiže drugi fax od Danice: „Dragi Ekrem, malo sam razmislila. U Los Angeles mogu kad hoću, ali prvi poslijeratni izbor Managera godine u Bosni i Hercegovini je samo jednom i nikad više. Između LA i Sarajeva, odlučila sam se za Sarajevo.“ Ne mogu sad da se sjetim kako je Danica došla do Sarajeva, ali znam da je njen povratak taksijem, kojeg smo joj iznajmili od Sarajevu do Zagreba, bio nalik horor filmu. U jednom trenutku Danica me nazvala telefonom iz neke birtije u okolini Bračkog i panično rekla: „Ekrem, ja ne znam gdje sam ni kako odavde da nastavim put. Taksisti ne daju da vozi, neću valjda pješke, ovdje su neki naoružani ljudi, sve blatnjavo, pada kiša, recite mi šta da radim?“ Bila je na ivici suza. Sve smo riješili za pet minuta, ali bilo je gusto.
Danica Purg je veliki prijatelj Sarajeva i Bosne i Hercegovine i to trebamo cijeniti.
Javila se i Ladeja Godina Košir, direktorica kompanije Giacomelli Media Ljubljana, koja je na Summitu 100 moderirala panel o kružnoj ekonomiji. Sa Ladejom sam se dogovorio da se vidimo danas (ponedjeljak) ujutro i da odemo u Hub 387 jer je željela vidjeti Nest 71 i Akademiju 387, da ćemo otići do Vedrane u salon i družiti se do njenog polaska na aerodrom. U nedjelju predveče mi je iz hotelske sobe poslala mail i pitala da li sam zainteresiran da napiše za portal tekst sa Summita 100 i svojim utiscima. Obradovao sam se jer Ladeja vrlo kreativno piše. Taman sam počinjao pisati dnevnik. Baš sam se lijepo osjećao. Ja kod kuće pišem svoj dnevnik, Ladeja u svojoj hotelskoj sobi u Sarajevu piše kolumnu sa Summita, Bane Brkljač u avionu, na letu iz Montreala za Ljubljanu, u isto vrijeme piše svoj završni tekst sa konferencije C2, Adnan prevodi tekstove, Amir dizajnira newsletter za vanredne vijesti koje očekujemo ove sedmice i želimo ih objaviti u momentu kada ih dobijemo… A nedjelja je uveče. Eto tako vi svakog jutra dobijate portal sa najnovijim vijestima i sjajnim autorskim tekstovima. Neprocjenljivo!
Ladeja je poslala kasnije uveče tekst na slovenskom, ja sam ga morao prevesti na bosanski da bi ga Adnan mogao prevoditi na engleski i tu mjesta i snage za dnevnik više nije bilo.
U petak su nastavili stizati kometari na dnevnik u kojem sam pisao o PR-u i piarovcima. Naravno, ne slažu se sa svim mojim konstatacijama, a nisu svjesni da je stanje u PR-u gore nego što sam napisao. Mnogo gore. Evo šta se samo u petak dogodilo. Još ovoga puta neću pominjati imena, ali ne garantujem da to slijedeći put neću učiniti.
PR agencija koja je u srijedu, 25. maja, u Berlinu dobila nagradu kao najbolja PR agencija Jugoistočne Evrope, šalje nam preko svoje zagrebačke afilijacije vijest o tome u petak. Reagiram i kažem da tu vijest možemo objaviti tek u ponedjeljak i da će to tada biti stara vijest za dnevni portal. Pravdaju se time da je u četvrtak u Hrvatskoj bio praznik. Šta??? Pa kakva to agencija dobija titulu PR agencije godine ako nije bila u stanju pripremiti vijest o sebi i dostaviti je medijima sa embargom do određenog sata kako bi vijest osvanula u cijeloj Evropi u četvrtak ujutro. Kako će se potruditi za klijenta kada nije u stanju to uraditi za sebe. Nakon kraćeg dopisivanja, prazniku se pridružuje još jedan važan razlog – trebalo je proći proceduru dobijanja saglasnosti. Najbolja agencija autocenzurom zadržava objavljivanje jedne tako jednostavne i proste vijesti. Dobili su nagradu, onaj ko im je dodijelio nagradu morao je svoju odluku obrazložiti. Dovoljno je bilo samo to obrazloženje objaviti. Lijepi strah. Ovo je ono kada za nekoga kažu da se boji vlastite sjene. Zapravo znam šta se dogodilo. Pošto agencije koje se bave komunikacijom ne komuniciraju, kada im se ukaže ova šansa moraju toj vijesti o nagradi prilijepiti sve što je propušteno glede društeve odgovornosti, ekološke osviještenosti i bla, bla, bla…
Ljubljanska podružnica te iste agencije na slovenskom portalu objavljuje vijest o PR kampanji koju je radila za Hrvatsku turističku zajednicu. Po vijesti koju su objavili ispada da su oni radili cijelu kampanju (i kreativu i PR), ne čita se da su bili samo ‘podizvođači radova’ za Sloveniju i to samo u domenu PR-a. Znam da je kampanju radio zagrebački BBDO, zovem Slavena Fischera i tražim komentar. „Neću komentirati, to je ispod mog nivoa. Bijesan sam, ali neću.“
Jedna mi agencija šalje vijest da je za svog klijenta osvojila nagradu na festivalu koji je u Rumuniji održan od 3. do 6. maja. Vijest stiže u petak, 27. maja. Kažu da im je toliko vremena trebalo da se klijent saglasi sa tekstom objave.
Hoćete još?
Bilo je u petak još toga, ali nemam više snage. Meni kad neko spomene PR odjele klijenata i PR agencije digne mi se i ovo malo kose na glavi.
Odoh jesti prvu ovogodišnju lubenicu.
Sarajevo, ponedjeljak, 30. maj 2016.