Umro je Goran Takač, moj veliki prijatelj, učitelj i boss.
U Lozani (Švajcarska) imao je agenciju IMS/STUDIO 6. Bili smo partneri u agenciji IMS/Studio 6 Yugoslavia čiji sam ja bio direktor. Agencija je osnovana u januaru 1990. godine i dvije godine nakon toga prestala sa radom jer je u Sarajevu izbio rat. Goran je tražio da se sa porodicom preselim u Lozanu, spremio je i avion da pošalje po nas, ali ja nisam htio da idem iz Sarajeva.
Kada su me njegovi beogradski prijatelji zamolili da o njemu za Politiku napišem tekst, nisam mislio da će mi za to trebati više od pola sata. Gorana sam poznavao jako dobro i čini mi se kada bi me neko probudio iz dugog i dubokog sna da bih mogao o njemu odmah početi pisati knjigu. Ipak, kada se nađete u situaciji da o nekome pišete tekst tužnim povodom zbog odlaska sa ovoga svijeta, stvari postaju složenije. Koliko god da sam dobro poznavao Gorana, ispade da je malo riječi u mom vokabularu da bih sve to opisao, a da je primjereno njegovoj ljudskoj i profesionalnoj veličini.
Bio je vrlo kreativan, jedan od najkreativnijih ljudi koje sam upoznao u mojoj karijeri dužoj od pola stoljeća. Zahtijevao je vrhunsku produkciju. Samo najbolje je za njega bilo dovoljno dobro. Najbolje ideje, najbolji dizajn, najbolji papiri, najbolja fotografija, najbolja štampa, vrhunska organizacija. Od njega sam naučio da radim samo na projektima koje niko drugi ne radi, da uvijek težim nečemu što je jedinstveno jer samo tako možemo doprinositi razvoju komunikacijske industrije. Bio je posvećen sportu i sportskom marketingu. Otac Artur Takač, naš poznati atletičar i sportski stručnjak, jedan od funkcionera Međunarodnog Olimpijskog komiteta, usadio mu je ljubav prema sportu. Radio je mnogo za Adidas i bio je blizak prijatelj sa Horstom Daslerom, predsjednikom Adidasa, radio je za Međunarodni olimpijski komitet i Fifu. Izdavao je godinama za cijeli svijet knjigu The Best of sports photografy na nekoliko jezika. Organizovao je konkurs na koji bi pozivao najbolje sportske fotografe iz cijeloga svijeta, a onda je uslijedila selekcija koju je vršio specijalan žiri.
Na Zimksim olimpijskim igrama Sarajevo 1984 realizirao je dva jedinstvena projekta.
Na svečanom otvaranju Igara snimio je prvu na svijetu fotografiju od 360 stepeni. Daljinski aktiviran foto aparat je obišao krug i na slajdu zabilježio sve što je „vidio“.
Drugi poduhvat ostvaren u Sarajevu je prva Zvanična knjiga Međunarodnog olimpijskog komiteta o jednim olimpijskim igrama. Fantastičan projekat. Goran je u Sarajevo donio layout knjige. Na osnovu kalendara i satnice takmičenja u pojedinim disciplinama, urađen je raspored strana i određena su mjesta za fotografije. Čak je i tekst bio prelomljen, „samo“ ga je trebalo napisati i ubaciti. Uposlio je nekoliko izvrsnih svjetskih fotografa koji su već imali akreditacije i dogovorio razvijanje slajdova sa Kodakom koji je imao laboratoriju u Press centru. Svi fotografi su donosili u Studio 6 slajdove tokom dana, od 22,00 do ponoći je rađena selekcija fotografija koje idu u knjigu. Zatim bi vozač krenuo sa slajdovima u Zagreb gdje su rađeni filmovi za štampu da bi dalje, drugim vozilom, dostavljani štampariji u Lozani koja je odmah štampala odgovarajući tabak. Tri dana nakon završetka ZOI Sarajevo ’84 knjiga je bila odštampana, uvezana, spakovana i spremna za distribuciju, a prvi primjerak je uručen predsjedniku MOK-a Juanu Antoniu Samaranchu koji je bio oduševljen. Svjedočio sam tom događaju, bio sam u Lozani, u štampariji, kada se to događalo. Knjiga je bila većeg formata i sa velikim brojem strana. Gotovo nevjerovatno da je knjiga tog kvaliteta, takvog sadržaja i tog obima u ono vrijeme bila odštampana tri dana nakon Olimpijskih igara. To je mogao samo Goran.
Zadnji veliki projekat koji smo zajedno uradili je promocija ekonomskih i društvenih reformi jugoslovenske vlade koju je vodio Ante Marković. Svjestan da je Jugoslavija ušla u višepartijski sistem, Marković je odlučio da angažuje marketing agenciju. Raspisan je konkurs po kojem su morale postojati tri ponude. Svaka agencija je imala po sat vremena da predstavi svoj projekat. Rok za objavu rezultata je bio 15 dana. Mi smo se javili na nagovor jednog člana tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća bez ikakvih šansi. I to nam je jasno rečeno. Pozvane su bile agencije Studio marketing Delo i Borba. Cijeli proces je vido Darko Marin, ministar za informisanje u vladi Ante Markovića, Slovenac koji je došao iz Dela pa je logično bilo za očekivati da će lobirati za „svoju“ agenciju. Druga je bila agencija Borba, agencija novinske kuće Borba koju je Vlada kupila jer je htjela u višepartijskom sistemu imati svoj medij. Pored Dela i Borbe, koje su uzgred bile i među najboljim agencijama u Jugoslaviji, suludo je bilo očekivati da će neko treći dobiti posao. Posebno ne agencija iz Sarajeva. Čovjeku koji nas je pozvao i koji nam je rekao da se uopšte ne trudimo, rekao sam na kafi da ćemo ići na pobjedu. Samo se nasmijao. Naša je prezentacija bila prva. Kad treći završi, svi zaborave šta je prvi rekao. Međutim, naš projekat bio je toliko bolji od ostala dva da smo obavješteni da već istog dana, popodne, dođemo u Vladu oko dogovora i sutradan potpišemo ugovor.
U komunikacijskoj industriji sam 53 godine. Radio sam na velikim proijektima, obletio sam radeći dva puta zemaljsku kuglu, odlazio na konferencije i festivale, upoznao sam mnogo ljudi od kojih su neki najveće zvijezde naše industrije, ali ni od koga nisam toliko naučio kao od Gorana. Naučio me je svemu što znam i zbog čega i dalje, poslije toliko godina, volim ovaj posao.
Gogi hvala ti!
Neka ti je vječna slava i hvala.
Ekrem Dupanović
