Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Bor Klemenc Mencin
Kako se približavaju prvi dani ljeta, sa kojima počinje i poslovično slaba sezona u našem poslu, mislio sam da bi bilo dobro malo provjeriti svoje finansije. I tako sam proveo opsežan pregled mog novčanog toka za proteklu godinu – zaradu, troškove, profitabilnost i slično – da vidim hoće li se moja ljetna prehrana sastojati uglavnom od šampanjca i kavijara, ili bajatog hljeba i Cedevite.
Htio sam podijeliti neka od mojih otkrića s vama, jer su novčana pitanja važna kada se odlučujete da li -ćete se upustiti u freelance vode. Prije nego što nastavite čitati, imajte na umu da moram zadržati neke aspekte mojih finansijskih poslova privatnim. (Takođe, ‘opsežan pregled mog novčanog toka’ je možda malo pretjerivanje od nekoga ko nikada nije obraćao pažnju na časovima mikroekonomije…)
Počnimo s lošim vijestima: troškovi života. Sada, ja nisam baš ono što biste nazvali štedljivom osobom, ali daleko sam i od rasipnika. Iznajmljujem mali stan u Ljubljani i dijelim te troškove s lijepim, inteligentnim i predivnim ljudskim bićem za koje s ponosom mogu reći da je moja djevojka. Izlazim možda dva puta mjesečno. Rijetko idem na pića, sve rjeđe idem u šoping, i općenito se trudim da ne budem uvučen u neke piramidalne sheme … Nemam automobil, ali posjedujem firmu, što znači izdvajati za računovodstvo, iznajmiti ured i platiti (minimalne) doprinose. Osim telefonske i internetske pretplate, pretplaćen sam i na nekoliko drugih usluga uz malu naknadu.
A sada dolazi šokantni podatak: moji fiksni mjesečni izdaci iznose nešto manje od 900 eura. I u to nije uračunata hrana, povremeni izlasci / piće / shopping i fond za crne dane. Jednostavnim dodavanjem hrane ovoj jednačini, fiksni troškovi povećavaju se na nevjerovatnih 1200 eura. Ovo je apsolutni minimum kojeg moram zarađivati samo da bi izgurao mjesec dana. Ne znam za vas, ali to mi se učinilo mnogo, čak i za slovenske standarde.
Sada kada smo vidjeli gdje sve curi, pogledajmo minimalni iznos novca koji bi trebao doticati kako moj brod ne bi potonuo – čudna metafora, znam. U idealnim uslovima, trebao bih raditi 40 sati sedmično. Tokom godine, to u prosjeku iznosi 173,33 radnih sati mjesečno. U tih 173,33 sata trebam zaraditi najmanje 1200 eura, to je najmanje 6,92 eura na sat. To je prilično razumno, zar ne?
Malo upozorenje: rad od 40 sati sedmično nije zaista izvedivo za novajliju freelancera. Možda veterani s izvanrednim upravljanjem vremenom i organizacijskim vještinama mogu izvesti ovaj podvik, ali ja to jednostavno nisam. Kao što sam vam rekao u nekim mojim ranijim pisanjima, u nekim sedmicama radim samo četiri sata sedmično, dok drugdje imam i više od 70 radni sati. U prosjeku bih rekao da uspijem izgurati negdje oko 20-25, ali to je prilično nagađanje.
Umjesto da razbijam svoj analitički nerazvijeni mozak pitanjem moje prosječne mjesečne zarade (i otkrijem cijeli opseg mojih finansija u tom procesu), izračunao sam profitabilnost po projektu. Uzeo sam ukupnu dobit od jednog projekta, podijelio ga s brojem sati koji su mi trebali da ga dovršim, i dobio neke zanimljive rezultate.
Budući da naplaćujem po projektu, a ne po fiksnoj satnici, profitabilnost projekata varirala je neizmjerno. Moj najslabiji projekt donio je oko 15 eura na sat. Malo slabo, zar ne? S druge strane, moj najprofitabilniji projekt donio mi je tek malo ispod 100 eura po satu. Ni blizu dovoljno za onaj cash-money-bling način života o kojem sam govorio, ali nije ni loše. Smiješno je to što su moja tri najprofitabilnija projekta odreda bili mali zadaci – „usluge“ za poznanike i direktne komisije od malih tvrtki. Što se tiče profitabilnosti, velike kampanje koje sam radio sa agencijama našle su se na dnu liste. Definitivno ću to imati na umu kada slijedeći put budem pregovarao sa „velikim dečkima“.
Ali ipak, mnogo je komplikovane sredine između tih ekstrema. Projekti se razlikuju po prirodi: neki su komplicirani, neki su zabavni, neki se brzo završe, drugi mogu trajati dva puta duže nego što ste mislili. To također ovisi o ulozi koju ste igrali u projektu, i tražite li dugoročni odnos s klijentom ili ne. Budući da se bojim da smo došli do tačke gdje bih tipovima koji su malo bolji sa statistikom mogao otvoriti sve karte ako podijelim još detalja, zaustavit ću se ovdje.
Sve što mogu reći je da mogu izgurati svaki mjesec bez ikakvih velikih strahova ili tjeskoba kada je riječ o ovoj temi. Naravno, pokušaj nametanja viših naknada i dalje je jedan od mojih glavnih prioriteta i, polako ali sigurno, vjerujem da napredujem. Najvažnije što sam saznao u tom smislu je da se ne biste trebali bojati postaviti cijenu koja vam se čini fer. Tako ćete se osjećati poštovanim, i biti motivirani da svoj posao obavljate kako treba, i na smislen način.
Mislim da se puno ljudi boji reći svoje mišljenje kada je ovo u pitanju, ali istina je da, kada se suzdržavate, ili date niže od razumne cijene, sami sebi servirate razočaranje. Osjećat ćete se pokradeno i podcijenjeno, zbog čega će vam se posao činiti kao neka prisilna usluga (simptomi uključuju: loš rad, nervozu, i zamjeranje). U većini slučajeva to dovodi do čudnog propadanja zbog previše rada, uz istodobne probleme da sastavite kraj s krajem. To umanjuje cijelu poentu freelancinga. Jednostavno pokušajte nekad, i vidite gdje će vas to odvesti. Vjerovatno ćete biti ugodno iznenađeni.
Što se mene tiče, još uvijek je nejasan odgovor na pitanje „šampanjac ili Cedevita“. Izgleda da neću biti baš u mogućnosti da pijem Courvoisiera po želji, ali definitivno ću pokušati da pauziram svoj unos instant napitaka tu i tamo, i da natočim sebi jednu čašicu pjenušca.
P.S .: Evo jedan koristan vodič za određivanje vaših freelance cijena.
