Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Bor Klemenc Mencin
Fotograf: Klemen Ilovar
Prošlo je skoro godinu dana otkako sam počeo sa freelance poslom i, kao što sam vam rekao u tekstu od prošlog mjeseca, stvari konstantno idu na bolje. No, još uvijek postoje dvojbe koje su me držale otkako sam krenuo u ovu stvar. Pitanja poput: „Jesam li to stvarno ja sada?“ Ili „Hoću li raditi ovako ostatak mog života?“ I „Što da radim ako sutra netko dođe k meni i ponudi mi unosan posao na puno radno vrijeme?“ A tu je ono „Šta ima loše u plaćenim dopustima, bolovanjima i pristojnim penzijskim planom?“ i, što je najvažnije, „Kada ću već jednom početi zarađivati šestocifreno?!?!“
Odlučio sam da ne mogu više ostati u ovom limbu u mojoj glavi. Vrijeme je ili da krenem na sve ili ništa, ili da sasječem ovu stvar u korijenu. Da ili počnem tretirati svoj posao kao pravi posao, ili da počnem dotjerivati svoj CV. Na prvi pogled, odluka se može činiti očiglednom. Naravno, idem na sve ili ništa, zar ne? Stvari idu dobro – šta je najgore što se može dogoditi? Pa…
Na primjer, nisam baš siguran trebam li svoj trenutni uspjeh (zbog nedostatka bolje riječi) pripisati mojoj izvedbi, ili, radije, cjelokupnom povoljnom poslovnom okruženju u kojem smo se iznenada našli… Sjećate se prije par godina kada su novine i televizija bili prepuni “recesije”, “recesije”, i “RECESIJE!!!“? Istina je da sam se usudio upustiti se u freelance posao, baš kada su tržišta počela da se oporavljaju. Barem jednom u mom životu, mogu reći da sam stvarno ubo pravo vrijeme za nešto…
Razlog zbog kojeg ovo spominjem je to što ova činjenica čini moju odluku malo težom. Da, kompanije pumpaju svoje marketinške budžete. Da, ima više nego dovoljno novaca za sve. I da, prošli su dani žestoke konkurencije na tržištu rada. Ali, da, ova bonanza će također nekada proći. Ne želim zvučati kao neka zloguka ptica ili slično, ali pokušavam paziti na (vjerojatno ne tako daleku) budućnost kada će nas sranja opet preplaviti. A još je gore kada čujete neke ljude kako ovaj put neće imati milosti. Ako je ono što se dogodilo posljednji put bilo kakva naznaka, onda se marketingu i oglašavanju sigurno ne piše dobro. Zamislite da ste uhvaćeni na otvorenom tokom te oluje …
Ali … Uvijek ima „ali“ …
Jednostavno se ne vidim natrag u agenciji u neko dogledno vrijeme. Sama pomisao o balansiranju nekih dosadnih zadataka odjednom, o obavezi da budem tamo iz dana u dan, o tome da se ne pitam o tome koje projekte preuzimam … Sve to je mnogo teže na vagi od svih sumnji koje imam u vezi s mojom sadašnjom i budućom situacijom.
I tako, odluka je donesena. Vrijeme je da se uozbiljim.
Do sada se nisam zaista zamarao poslovnom stranom stvari. Za razliku od nekih pojedinaca koje redovno viđam na LinkedIn-u s titulama poput „Urbanpreneur“, „CEO u [umetnite generički naziv tvrtke ovdje]“ ili „Osnivač [ime i prezime] Solutions“, moja osnovna postavka je očajnički lišena poduzetničkog duha. Osim otvaranja i registracije moje male (zbog nedostatka bolje riječi) tvrtke, učinio sam sve od sebe da ne budem brendiran kao neki generički biznismen. Nema posjetnica, nema web stranice, nema promocije, nema brenda.
S jedne strane, nisam htio uroniti u ove stvari sve dok nisam siguran u svoje mišljenje o freelancingu. S druge strane, dio mene još uvijek te stvari smatra malo pretjeranim i pomalo pretencioznim. Ali, voljeo ih ja ili mrzio, to su građevni blokovi poslovanja, i ako želim biti shvaćen ozbiljno, morat ću naučiti živjeti s njima. Osim možda posjetnica… Ozbiljno, 2018. je godina … Zašto ne možemo Googlati jedni druge?
I ako se već prisiljavam da ozbiljno shvatim svoju tvrtku, onda mogu i ići na veliko. Na faksu su nas uvijek učili da tvrtke prežive kroz burna vremena održavajući snažan brend tokom dobrih vremena. Pokrenut paranojom iz objašnjena u redcima iznad, ozbiljno sam ovo shvatio. Neće doći preko noći, ali stvari su pokrenute. Prvo je došlo profesionalno fotografisanje, sa mojim prijateljem Klemenom Ilovarom. Faca koja vam se ceri na vrhu ove stranice rezultat je navedenog foto sesha. Molim vas, nemojte kriviti Klemena, učinio je najbolje što je mogao s materijalom sa kojim je morao raditi.
I znam već šta mislite: kakve veze ima profesionalno fotografisanje s izgradnjom mojeg brenda? Pa, to je samo jedan faktor jednadžbe. Plan je koristiti ih kao profile slike na freelancing platformama kao što su Guru, Upwork i WNW. Sudeći po tome koliko te platforme pričaju o osvjetljenju i kutovima u profilnim slikama, rekao bih da je vjerojatno mudro barem razmotriti to. Ili, kako oni kažu: „Ovdje je vaše lice vaš brend.“ (Ugh). I da, naravno, sretan sam što konačno imam pristojnu fotku – Ekrem me smara oko toga otkako sam počeo pisati ovaj dnevnik.
Kao što sam rekao, ovo je samo početak. Na kraju, plan je imati moj vlastiti vlastiti logotip, brendiranje i web stranicu. Ove sedmice sastat ću se s s još jednim prijateljem koji je jedan od najcjenjenijih i najizglednijih mladih dizajnera u Sloveniji. Namjerava mi pomoći sa vizualnim identitetom u ovoj jednadžbi. Ko zna, možda ću već imati nešto da vam pokažem do sljedećeg izdanja Dnevnika jednog freelancera.
P.S.: Zbog izgledne nestašice relevantnih materijala, sljedećeg mjeseca neće biti dnevnika, jer odlazim na more na malo duže vrijeme.
