Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Dejan Vukelić, dizajner
Pre nekoliko meseci napiše Ekrem svoj Dnevnik #95. Onaj sa naslovom Kako prodati sebe? Rano to jutro ga pročitam, pre polaska u studio – ma potpuno sjajno! Podigne me onako baš-baš… počne mi dan onako sav dobar… i odmah se javim Ekremu (da se prodam, naravno?)… mailom, baš onako kako je u svojoj poslednjoj rečenici i poručio. Dopisujemo se, kratko, tokom tog januarskog dana i načelno dogovorimo kako ćemo se još čuti i pričati. Avaj, dođu neki obimniji poslovi, pa nekolika skijanja, još malo razne gužve i prođe vreme. I tako… kapiram na meni je da se javim, treba moja inicijativa da bude… Dnevnik je takvog tona bio… mislim, nije da sam zaboravio ali sve se nešto važnije ispreči… teče onaj svakodnevni život (posao).
Prije desetak dana (petak, 8. juni) dođem u Novi Sad na 6. FoodTalk. Organizuje prijatelj, onaj iz studentskih dana, za čiji brend svakodnevno radim ukupni dizajn. Učestvuje u prvom panelu Hello, Big Apple – Serbia is Back! u kome sa Robertom Čobanom razgovaraju srpski proizvođači hrane koje USAID vodi na Fancy Food u Njujork. Sad, da sam ranije pogledao program znao bih da je Ekrem takođe učesnik konferencije u jednom od onih kasnijih panela, onom skroz njegovom – Food Communications. Pošto nisam, na ulasku u salu se najprijatnije moguće iznenadim kad ga vidim u prvim redovima. I tako… upoznamo se, ispričamo, dogovorimo… i onda više nema šta važnije da se ispreči.
Pre nešto više od 10 godina, nas nekoliko beogradskih dizajnera imali smo privilegiju da nas USAID odabere i povede u Njujork na Fancy Food Fair i na upoznavanje sa najuticajnijim brend dizajn kućama – za tri dana bili smo u OgilvyOne, Chermayeff&Geismar, Pentagram, Landor, Frog Design i nekoliko nešto manjih čija sam imena, iskreno, zaboravio. Ti sati, sa tim kreativnim i art direktorima, zajedno sa još desetak nezaboravnih dana u Njujorku, jedno su od najvažnijih profesionalnih, a među lepšim životnim iskustvima koje imam.
Mnoga predavanja, prezentacije, razgovori i tekstovi pomogli su mi tokom dosadašnje karijere da dobijem potvrdu da je potpuno ispravno ono do čega sam došao svojim zaključivanjem i svojom logikom – svojom glavom. Jedno od tih, važnijih, je sa Design Study Tour-a iz Njujorka 2016.
Drugi dan po dolasku gosti smo u Frog Design-u u kome nas prilično spektakularno goste. Baš goste – u salu za prezentacije tokom dva sata, koliko smo njihovi gosti, nekoliko puta dolaze kolica sa različitim delikatesima – sirevi, pršute, fina peciva, mnogo tropskog voća, interesantna osvežavajuća pića. Frog Design je u to vreme bio čuven po tome što je dizajnirao brojne Apple uređaje… dok im Johny Ive nije uzeo sav taj posao :) Kako bilo, teče prezentacija, brzo se smenjuju projekti i, malo po malo, sva pažnja se usmerava na različite mnogobrojne (statističke, matematičke, -čke) alate i formule koje su oni razvili i razvijaju da bi ocenili kvalitet nekog idejnog rešenja i potom dizajna, te projektovali njegov uspeh na tržištu. Nama, sasvim nenaviknutim na takav (brojčano-naučni) pristup, isto tako malo po malo opada pažnja te jedva sačekasmo kraj da izađemo napolje u vreli Njujork i uskočimo u novi studio koji čeka na nas. Kao da smo nešto nedolično i neprimereno čuli, međusobno i ne komentarišemo doživljeno. Srećom pa će se veče, i veći deo noći, završiti neverovatnim DJ setovima u jednom od najboljih njujorških klubova tog leta, pa će dan biti zabeležen za pamćenje.
Sutradan, poslednjeg zvaničnog dana našeg Design Study Tour-a prva poseta nam je zakazana u Chermayeff&Geismar. Osnovani 1957. godine, kreirali su vizuelne identitete, između ostalih, i za Pan Am, Mobil Oil, Chase Bank, The Museum of Modern Art, Xerox, Smithsonian Institution, NBC, National Geographic, … Jedan od kreativnih direktora, u godinama u kojima sam ja sada, tečno i fino vodi sjajnu, animiranu, prezentaciju onih logotipa koji ih čine onim što jesu. Ne znam šta ću sa sobom – s jedne strane, sama činjenica da sam tu i sve to slušam i gledam diže me ravno u zvezde, s druge strane, sav taj veliki, značajan i uticajan dizajn čini me manjim od vrha flomastera preda mnom. Konačno, u jednom trenutku, sve utihne, roletne se podignu i vratimo se u realnost. Posle nekoliko trenutaka apsolutne tišine, neko, ne sećam se ko, postavi, ispostaviće se za mene strašno važna pitanja – kako ocenjujete… kako znate kad ste na pravom putu… radite fokus istraživanja… imate vaše sopstvene metode? Čovek, kreativni direktor, jedan od partnera (tek sam posle shvatio da je to samo titula) kaže – o, da, da, imamo i koristimo razne metode, ali sve je to onako… kad osetiš ovde, i pokaže na stomak, onda odmah znaš!
Ceo život i sav dizajn živim (radim) na taj osećaj – katkad iz stomaka, katkad iz srca, skoro nikad iz glave. Tako ću i ovde pisati, to je jedino što obećavam.
Bolje vas našao, radujem se budućem druženju!
I da, hvala Ekreme ;)
PS. Još jedna crtica – tokom ta tri, studijska, njujorška dana, nikad nismo saznali (a nismo se ni bavili) da li je trajao taj neki pitch jer, skoro svuda gde bismo dolazili, dizajneri su radili na rešenjima za, verovatno, redizajn vizuelnog identiteta CitiBank. Iz drugog puta smo već ustanovili pravilo – kad bismo dolazili, u prolasku ka sali za konferencije po zidovima su bile ideje i rešenja… međutim, posle, na odlasku sve to je bilo prekriveno… valjda bi im neko u međuvremenu dojavio da mi, krećući se od jednih do drugih, sve to gledamo :)