Uz industriju oglašavanja i odnosa s javnošću u posljednjim se godinama vežu brojne afere i insinuacije korupcijskog djelovanja i neetičnih koraka u poslovanju. Da li naručitelji, oni koji dolaze iz državnih institucija, odnosno koji se financiraju proračunom, ili veći poslovni subjekti koji temelje svoje kampanje na pitchingu, provode procese odabira samo formalno, dok se u pozadini nalaze već dogovoreni isporučitelji usluge?
Da li je potrebno provesti javnu nabavu u segmentu kreativne industrije (vizualne ili one koja definira procese upravljanja komunikacijama) i na koji način se odabire izvođač? Onaj koji ima vezu i koji će određen postotak vratiti natrag naručitelju ili onaj koji ima najbolje kreativno rješenje gdje će u konačnici pobijediti znanje?
U većini slučajeva naručitelji znaju s kim bi željeli raditi. Oni manje kreativni naručitelji vode se za pričama o poznatim agencijama, a oni s više kreative upustit će se u transparentnu proceduru odabira agencije. To je u većini formula unaprijed dogovorenih poslova u procesu suradnje s javnim sektorom.
Ovisno o državi u regiji angažiraju se zvučne agencije ili one koje imaju veze. Iako smo izašli iz krize i budžeti su se povećali, većina navika ostala je ista. U malom broju slučajeva, oni koji stavljaju kreativu ispred osobnog interesa, napravit će stručnu komisiju pa čak i od predstavnika agencija koje nisu iz njihovih država kako bi izabrali najbolje rješenje.
Jesu li javni natječaji ili tenderi samo forma s kojom se zadovoljavaju procedure, jedno je od pitanja ne samo naše industrije, nego i nekih drugih industrija. Hoće li se ove navike promijeniti da se tržište oslobodi, bez obzira na poslovne ili osobne interese, jedan je od izazova današnjeg vremena. U konačnici, nije sve stvar samo dogovora nego i kvalitete, ali i nekih specifičnih usluga koje pružaju samo određene vrste agencija.
