Izvor: Delo
Autor: Ali Žerdin
Stvarnost može biti vratolomnija od fikcije. I drame skrivene u dosijeima tajne policije mogu biti tragičnije od literarnih klasika. Jure Apih je proučio biografiju čovjeka kojeg nikada nije upoznao, ali mu duguje život.
Sveznajući digitalni pretraživač podataka bi rekao da je Srečko Robinščak bio vođa šoštanjskih sokola, organizator smučarskih tečajeva, pilot i učitelj. Prošlog mjeseca je pretraživcač saznao da je Robinščak glavni junak knjige Jureta Apiha Crvenog mlina blues. Ali riječi postaju zanimljive na tački na kojoj digitalni pretraživač polomi zube. Jure Apih je čovjek papirnatog doba, časopisni čovjek, urednik, novinar, autor, kreativni direktor marketinške agencije, predsjednik uprave novinsko-izdavačke kuće… Stvari koje je saznao o Srečku Robinščaku su do njega došle na papiru i usmenom predajom. Ali ne samo na papiru. Dosije Srečka Robinščaka pohranjen u Arhivu Slovenije je digitaliziran. Gravni junak knjige je malog Jurčeka, kada je autor romana imao skoro godinu dana, iz Ljubljane opasane žicom prokrijumčario rodbini u Zagreb. Apihovi roditelji su naime već bili negdje među partizanskim borcima ili u dubokoj ilegali. Jurčeka je Robinščak, bez sumnje vrlo snalažljiv čovjek, koji je iza sebe imao bogato iskustvo bivanja po zatvorima jugoslovenske monarhije, sigurno predao baki koja do tada nije ni znala da ima unuka Jureta. Apih Robinčaka nije nikada upoznao, ali prema njemu osjeća dug – ratni vrtlog je preživio zahvaljujući snalažljivosti zaboravljenog junaka.
Dokumentarni roman
Recimo da je knjiga Crvenog mlina blues – Apih kaže da je morao napisati jer mu je priča o Srečku Robinščaku visila oko vrata kako nekakv kamen iz mlina – roman. Dokumentarni roman koji se temelji na istinitim događajima i dokumentima. Budimo precizniji: Negdje na policama Arhiva Slovenije smješten je dosije Srečka Robinščaka kojeg je sastavila Udba. Teži četiri kilograma. Ili, ako vam je draža druga mjerna jedinica, ovuhvata nekih 1200 strana.
Knjiga koju je Apih sastavio uz pomoć dosijea mogla bi živjeti i u nekom drugom agregatnom stanju. Može biti, recimo, film. Bio bi to zanimljiv film zasnovan na istinitim događajima o tome kako je Hrvatska dobila svoj film. Čovjek koji je nalog Jurčeka snalažljivo prokrijumčario do prijestonice Nezavisne države Hrvatske, nakon rata je dobio nadrealističan zadatak čija je realizacija prevazilazila nadrealističnu snalažljivost. Milan Apih, Juretov otac, prijeratni politički zatvorenik, autor Bilećanke, komunist kojeg je pobjednička Titova frakcija isključila iz partije, nakon rata se našao u privrednom odjelu Udbe. Nova jugoslovenska vlast nije znala šta će sa nekoliko ogromnih kovčega njemačkih maraka koje su zaplijenili od poraženih okupacijskih sila. Žurilo se jer je bilo jasno da reichsmarka neće dugo biti važeće platežno sredstvo. I Milan Apih-Miloš je prijatelju Robinščaku povjerio zadatak da kovčege odveze u Njemačku i tamo za zaplijenjeni novac kupi stvari koje su novom jugoslovenskom režimu bile potrebne.
Kada se već činilo da je Robinščak sa novcem možda pobjegao, ponovo se pojavio u gradu i sa sobom dovezao dva vlaka puna tereta. Na jednom je bila kompletna oprema filmskog stuidija. Robinščak je, naime, u Münchnu pojeftino kupio opremu studija Bavaria Film. I masu drugih stvari – od automobila do alata za finu obradu metala ili drveta. Tako je nastao Jadran film, filmski studio koji je kasnije, šezdesetih godina, Nijemcima osigurao tehničke usluge za snimanje filma Vinetu…
Brezobzirnost skorojevića
Epizoda s filmskim studijem, natovarenim na vlak, nije jedini nadrealistični prizor kojeg je izrežiralo pakleno zamršeno vrijeme drugog svjetskog rata i revolucije. Jedva razumljivi su i lupinzi povijesti u kojima su se našli Apihovi mati i otac, jedva su razumljiva salta u kojima nastupaju Josip Broz – Tito, Edvard Kardelj – Krištof, Andrija Hebrang i druge ličnosti poslijeratnog vremena. Apih Robinščakovu priču spretno prepliće sa događajima vezanim za mater i oca. Izreka da revolucija jede svoju djecu dobija u Apihovom tekstu groteskni i istovremeno dokumentovani obim. Na trenutke se čini da su klasične tragedije, u poređenju s dokumentarnom pričom, zapravo lagane, predvidljive priče, napisane za ljude sa osjetljivim želudcem.
Apihova priča počinje tridesetih godina 20. stoljeća, a završava se u februaru 1992. Diktatura monarhije prelazi u totalitarizam okupacijskih sila, radost zbog oslobođenja zamijenila je represija, entuzijazam se povlači pred strahom, ljudi koji su još prije nekoliko mjeseci imali status heroja narodnooslobodilačkog pokreta, našli su se u mlinu revolucionarnog progona, ličnih obračuna, spletki. Granice između junaka i izdajica su, kada tajna policija gomila moć, odjednom izbrisane. Junak je u očima Udbe kolaborant Gestapoa, središte političkog univerzuma se više od saboraca naslanja na izopačene, bezobzirne skorojeviće.
Ali tako to ide u revoluciji. Priča Srečka Robinščaka mogla bi biti i priča koja se odvrtila tokom francuske ili oktobarske revolucije. Ili nekim drugim, novijim prevratima. Robinščak je zaboravljeni junak. Istovremeno on je izgubljeni junak. Apih je dug kojeg je osjećao prema zaboravljenom Robinščaku, platio.
A Srečko Robinščak ostaje izgubljeni junak…
Dosije Srečka Robinščaka teži četiri kilograma. Apihova pripovijest se završava u februaru 1992. Roman je pun nadrealističkih i filmskih prizora.