Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Reč koja je obeležila drugi dan C2 konferencije je budućnost. I to ne neka imaginarna koju onda zamišljamo i o kojoj maštamo, već ona koja je već stigla i postala naša sadašnjost. To je budućnost koju živimo iako je baš i ne razumemo i zbog čega često ne znamo šta nam se u stvari dogadja, a još manje znamo šta nosi sutra.
Za ljude koji se bave komunikacijom sigurno je važno da znaju da je storytelling odslužio svoje. Tako bar tvrdi Mike Yapp, osnivač i direktor Google-ove agencije Zoo i najavljuje novu fazu – hypertelling. Definiše ga kao storytelling sa fokusom na korisnika. Zahvaljujući informatičkoj tehnološkoj revoluciji sama priča više nije linearna i više se ne radi o tome kako da ispričamo priču, već kako da u njoj učestvujemo i kako da je doživimo. Briše se granica izmedju pripovedača i slušaoca/gledaoca, nema scenarija i nema scene, svako je aktivni učesnik priče u kojoj se našao. Zahvaljujući obilju podataka koji sami o sebi proizvodimo svakog momenta, a koje pametne mašine pamte, obradjuju i tako nas profilišu, unapred će nam biti određena uloga koju ćemo u toj priči igrati, a da toga nismo ni svesni. Potpunom personalizacijom sadržaja biće konačno postignut cilj svake uspešne komunikacije da priča bude kontekstualno relevantna. Tada se više neće postavljati pitanje da li verujemo u priču koju čujemo i vidimo – mi sebe doživljavamo kao njeni tvorci. Dolazi do potpunog spajanja poruke i medija. Eksplozivni razvoj tehnologija za virtualnu realnost i ogroman novac koji se ulaže u njen razvoj samo su dokaz da je ta budućnost već stigla. Mike Yapp zato smatra da je virtualna realnost prirodna evolucija storitelinga i da vrlo skoro termin «storyteller» treba zameniti novim terminom «storydoer». A pošto znamo da Google zna sve, Mike-u treba verovati.
Na istoj liniji, ali iz drugog ugla, svoj pogled na budućnost koja je počela dala je i Joanna Pena Bickley, globalni kreativni direktor IBM-a. Ona takođe polazi od ogromne količine najraznovrsnijih podataka koji se proizvode i skladište svake sekunde – 90% svih postojećih podataka na svetu su generisani u poslednje dve godine. Podatci – data – predstvaljaju ključni izvor za razvoj kognitivne informatičke tehnologije ili, u slobodnom prevodu, mašina koje misle. Ta činjenica nužno vodi ka promišljanju drugačijeg odnosa čoveka prema mašini, ili tačnije odnosa čoveka i mašine. Lepo je to danas definisao profesor filozofije Nick Bostrom sa univerziteta Oxford – kompjuterska inteligencija mora doprinositi razvoju čovečanstva i pružati ljudima nova znanja i sposobnosti, a ne ljude podređivati sebi. A znajući istoriju ljudskog roda pravo pitanje je kako sprečiti manjinu da uz pomoć pametnih mašina zarobi i iskorištava većinu. I da li je to već počelo da se dogadja?
Naravno da je nemoguće govoriti o budućnosti i pametnim mašinama, a da se ne pomenu roboti. O njima je govorila Kate Darling, istraživač specijalista MIT Media Lab i saradnik Harvard Berkman centra. Šta ljude privlači robotima? Prema doktorki Darling to su sam fizički oblik, zatim činjenica da se pokreću i da su ti pokreti predvidivi, a mnogo zavisi i od toga da li su nam samim izgledom slatki i simpatični. Zbog toga su ljudima daleko najprihvatljiviji roboti koji su čovekolikog izgleda, ili se integrišu u oblik neke omiljene životinje. Takvi roboti se već eksperimentalno koriste kao pomoć starijim osobama, a naročito onima koji boluju od demencije, kao i osobama ometenim u razvoju, jer sa njima te osobe uspostavljaju lični odnos što na njih ima smirujući i pozitivan uticaj. Naravno, pored pozitivnih efekata, tehnologija i u ovom slučaju može biti zloupotrebljena. Zbog toga već danas polako u opticaj ulazi i još jedan novi termin – «manipulativna tehnologija». Ovom temom se bavi posebno odeljenje za personalnu robotiku na MIT-u.
Osim pametnih mašina, virtualne realnosti i robota, tehnološka revolucija fundamentalno menja i postojeće ekonomske i društvene modele u kojima živimo i ta budućnost je takođe već tu. Dosadašnji model se bazirao na ideji o posedovanju stvari, novi model se bazira na zajedničkoj upotrebi stvari. Zbog toga tako brzo raste ekonomija deljenja («sharing economy») koja počiva na zajedničkom korišćenju («colaborative consumption»).
U Montrealu su danas nastupila dva predstavnika tog trenda. Jedan je Paul DeLong, predsednik i generalni direktor car2go kompanije, koja je osnovana pre osam godina. Danas car2go posluje u devet zemalja, ima 1,4 miliona članova i svake 23 sekunde se rezerviše nova vožnja. Za uspeh kompanije kao jedan od bitnih elemenat navodi i osećaj pripadnosti zajednici koju čine članovi. Kao primer toga navodi snežnu mećavu koja je ove zime zahvatila istočnu obalu SAD i masovni odziv članova da pomognu u otkopavanju snegom zatrpanih vozila.
Drugi je Chip Conley, Head of Global Hospitality and Strategy za Airbnb, koga su trojica osnivača 2013. pozvala da im se pridruži nakon što je uspešno prodao svoj lanac butik hotela. Smatra da primena modela «sharing economy» u hotelskoj industriji radikalno menja koncept gostoprimstva i da praktično saradnja izmedju izdavača smeštaja i gosta stalno diže nivo usluge i zadovoljstva na obe strane. Kao dokaz navodi podatak da u tradicionalnom hotelskom biznisu oko 10% gostiju ispuni upitnik o tome kako su bili zadovoljni, a kod Airbnb 75-80% korisnika (i izdavača i gostiju) evaluira svoje iskustvo. I on, kao i Paul, ističe kako je «sharing economy» više od samo ekonomskog modela i kao primer navodi molbu organizatora Olimpijade u Riju da aktivno promovišu svoje usluge uoči njenog održavanja, čime je smanjena potreba za izgradnjom dodatnih hotelskih kapaciteta koji se posle ne bi mogli ekonomski opravdano koristiti, a omogućeno je lokalnom stanovništvu da dodatno zaradi. Uz to je zbog povoljnih cena smeštaja povećan broj posetilaca samom dogadjaju. Generalno, 35% njihovih gostiju se odlučilo da negde otputuje upravo zato što im ovaj model omogućava da smeštaj prilagode svojim konkretnim potrebama i budžetu kojim raspolažu. Danas Airbnb ima 90 miliona koirsnika u 34 hiljade gradova i preko njega se iznajmljuje 2,2 miliona stambenih jedinica, tačno onoliko koliko soba imaju Sheraton, Intercontinental i Mariott zajedno!
I na kraju – kakva je budućnost ideala za koje se čovek oduvek borio? Da li će čovek biti slobodniji, ravnopravniji, hoće li u svetu biti više pravde, a manje gladnih i siromašnih? I ovde su moguća dva odgovora i to dijametralno suportna. Dobro je da je o tome govorio prof. Muhammad Yunus, osnivač Grameen banke za mikrokreditiranje i dobitnik Nobelove nagrade za mir. Projekat davanja mikro kredita siromašnima je započeo u rodnom Bangladešu, a danas je njegova Grameen banka prisutna u više zemalja sveta uključujući i SAD gde ima osam poslovnica. Stimuliše primaoce kredita da iskoriste taj novac i počnu neki svoj mali biznis i tako stvore uslove da više nikada ne zavise od pomoći drugih i to smatra svojim glavnim poslanstvom. Veliki je kritičar bankarskog sektora, jer ne vidi smisla u sistemu u kome banke ne pozajmljuju novac onima koji nemaju i oskudevaju, već ga daju onima koji ga već imaju. Za postojeći ekonomski sistem tvrdi da počiva na pohlepi, ali veruje da smo u stanju da stvorimo model koji će služiti potrebama većine, a ne samo ispunjavati želje manjine.