Veliki međunarodni klijenti, složeni projekti i ambiciozni brendovi obično se povezuju s agencijama koje imaju desetine zaposlenih. Međutim, zagrebački Vizura Studio razvija drugačiji model poslovanja. Iza njega stoji jedan dizajner koji samostalno vodi projekte od strategije i pozicioniranja do vizualnog identiteta i web dizajna, sarađujući s kompanijama iz različitih dijelova svijeta. Odluka da ostane studio koji vodi jedna osoba nije posljedica ograničenih mogućnosti rasta, već svjesnog izbora načina rada u kojem se odnos s klijentom ne prekida između pojedinih faza projekta.
Među kompanijama s kojima je sarađivao su američki startup Mirai, podržan kroz a16z speedrun, Deepsea Networks, koji pruža komunikacijska rješenja za pomorsku i offshore industriju, te Verticomm, kompanija s više od 25 godina iskustva u enterprise IT sektoru. Njihovi proizvodi, kupci i poslovni izazovi znatno se razlikuju, ali ih povezuje potreba da složene usluge i tehnologije predstave na način koji kupcima omogućava da razumiju njihovu stvarnu vrijednost.
U razgovoru za Media Marketing, Vedran Obradović, osnivač Vizure govori o tome kako se iz Zagreba gradi međunarodni kreativni posao bez velikog agencijskog tima, zašto dobar dizajn počinje razumijevanjem poslovnog problema, kako tehnološkim kompanijama pomoći da se razlikuju od konkurencije i gdje, u vremenu sve dostupnijih AI alata, ostaju važni ljudska kreativnost i profesionalna prosudba.
Vizuru ste pokrenuli s ambicijom da iz Zagreba radite međunarodne projekte. Kako je došao prvi klijent koji vam je pokazao da je takav posao zaista moguć i šta ste morali naučiti da biste ga dobili?
Ne bih tu priču uljepšavao jednim “prvim klijentom” koji je odjednom sve promijenio. Ono što mi je stvarno potvrdilo da model može funkcionirati bio je trenutak kada su ljudi izvan Hrvatske počeli birati moj rad zbog portfolija, načina razmišljanja i razgovora, a ne zbog toga gdje se fizički nalazim. To mi je bilo puno važnije od same geografije.
Najveća lekcija bila je da dobar dizajn nije dovoljan ako ne znaš jasno objasniti zašto nešto radiš. Morao sam naučiti razgovarati o poslovnom problemu, ne samo o estetici. Što kompanija pokušava promijeniti? Koga mora uvjeriti? Gdje joj današnji brand stvara trenje? Kad taj dio postane jasan, lokacija postaje puno manji faktor. Danas mi je to i dalje temelj rada iz Zagreba: specijalizacija i jasnoća mogu putovati puno lakše nego što ljudi misle.
Svjesno ste odlučili ostati studio koji vodi jedna osoba. Šta vam taj model omogućava, a gdje osjećate njegova ograničenja? Kako provjeravate vlastite ideje kada nemate tim s kojim ih svakodnevno možete preispitivati?
Najveća prednost je kontinuitet. Klijent od prvog razgovora do posljednjeg detalja radi sa mnom. Ne postoji prijenos između prodaje, accounta, stratega i dizajnera gdje se usput izgubi dio konteksta. Meni to odgovara jer brand ionako nije niz odvojenih deliverablea. Pozicioniranje, jezik, identitet i web trebaju donositi iste odluke.
Ograničenje je očito: nemam pet ljudi u sobi koji će mi u deset minuta srušiti lošu ideju. Zato pokušavam biti dosta brutalan prema vlastitim konceptima. Vraćam ih na problem, testiram mogu li objasniti odluku bez dizajnerskog žargona i gledam radi li sistem izvan lijepog mockupa. Koristim i AI kao alat za kontriranje, istraživanje i provjeru scenarija, ali ne kao arbitra ukusa ili strategije. Konačna prosudba mora ostati moja, jer i odgovornost ostaje moja.
Kažete da vas posebno privlače kompanije čiji je proizvod kvalitetniji nego što njihov brend uspijeva pokazati. Kako prepoznajete taj raskorak? Možete li nas provesti kroz projekt u kojem se iza zahtjeva za novim dizajnom zapravo krio problem u tome kako kompanija objašnjava svoj posao?
Najčešće ga prepoznam kad je razgovor s osnivačem ili timom puno uvjerljiviji od onoga što vidim na webu. U razgovoru čuješ precizno zašto je proizvod vrijedan, gdje je tehnički zahtjevan i zašto kupac vjeruje timu. Onda otvoriš javnu prezentaciju kompanije i dobiješ generičan “innovative solutions” jezik, isti vizualni kod kao pet konkurenata i vrlo malo dokaza. Tu je problem percepcije, ne samo dizajna.
Deepsea Networks je dobar primjer. Offshore connectivity je doslovno nevidljiv proizvod: signal, uptime, infrastruktura i ljudi koji moraju raditi u lošim uvjetima. Da sam projekt tretirao kao klasičan “telecom redesign”, promašio bih glavnu stvar. Brand i web morali su učiniti pouzdanost opipljivom i objasniti kompleksan portfolio bez pretvaranja svega u korporativni tehnički zid. Zato je cijelo iskustvo izgrađeno oko spuštanja od površine prema dubini, uz stvarni sadržaj ispod 3D sloja kako bi priča ostala jasna ljudima, tražilicama i AI alatima.
Mirai i Deepsea Networks djeluju u veoma različitim industrijama. Šta ste morali razumjeti o njihovim proizvodima i kupcima prije nego što ste počeli dizajnirati i kako se to odrazilo na konačna rješenja?
Kod Miraija morao sam prvo razumjeti da proizvod nije još jedan alat za gledanje nekretnine. Njegova vrijednost je u onome što standardni oglas obično ne pokazuje: kakav je osjećaj lokacije, što je oko adrese i kako bi svakodnevni život tamo mogao izgledati. Zato identitet nije smio djelovati kao hladni data layer. Trebao je biti lokalniji, pristupačniji i dovoljno jednostavan da živi od aplikacije i favicona do znaka ispred nekretnine i QR ture.
Deepsea je gotovo suprotan kontekst. Ondje kupac ne traži osjećaj susjedstva nego povjerenje u sustav i ljude u okruženju gdje prekid veze može biti ozbiljan operativni problem. Vizualni jezik zato govori kroz signal, valove, telemetriju, infrastrukturu i stvarne uvjete rada. Isti proces, potpuno drugačiji kriterij. Ne pokušavam nametnuti Vizurin “stil” klijentu. Pokušavam pronaći vizualni i verbalni jezik koji je logičan za njegov proizvod i njegovog kupca.
Na Verticomm rebrandingu radili ste s kompanijom koja iza sebe ima više od 25 godina poslovanja. Kako ste odlučivali šta sačuvati, a šta promijeniti? Je li bilo odluke oko koje ste se vi i klijent u početku razilazili?
Kod Verticomma mi je polazna točka bila kontinuitet, ne brisanje prošlosti. Kompanija je već imala ime, reputaciju i prepoznatljivost u enterprise IT-u. Zato je pitanje bilo kako zadržati osjećaj stabilnosti i “V” kao vezu s postojećim identitetom, a istovremeno izgraditi sistem koji izgleda kao kompanija koja ide prema većim enterprise klijentima.
Zanimljivo je da najveće početno razilaženje nije bilo između mene i Chrisa oko konačnog smjera, nego između onoga što sam smatrao održivim i rješenja koje je postojalo prije nego što sam ušao u projekt. Prethodni znak imao je trademark problem, a zamjenska varijanta mi je djelovala previše generički i vizualno neuravnoteženo. Posebno mi nije radio odnos wordmarka i velikog “cybersec, AI, IT” opisa. Predložio sam da ne krpamo logo nego da napravimo ozbiljniji identitetski sistem i smjernice koje mogu trajati. Chris je prihvatio taj širi pristup. To mi je dobar primjer zašto rebrand stare kompanije nije pitanje “koliko ćemo promijeniti”, nego “što mora ostati poznato da povjerenje ostane, a što mora evoluirati da brand više ne izgleda kao ranija faza kompanije”.
Mnoge tehnološke kompanije koriste sličan vizuelni jezik i gotovo iste poruke. Zašto se to događa i kako gradite prepoznatljivost brenda u takvoj kategoriji? Kakvu ulogu AI alati imaju u vašem procesu i toj sve većoj sličnosti?
Događa se jer svi gledaju iste reference, koriste slične alate i optimiziraju prema istim signalima “što izgleda kao tech”. Kad tome dodaš generativne alate koji statistički vrlo dobro proizvode ono što već postoji u velikoj količini, prosjek postaje još lakše proizvesti. Gradijent, apstraktni simbol, par fraza o transformaciji i odjednom deset kompanija izgleda kao rođaci.
Meni je zato važnije pronaći jednu ideju koju brand može stvarno posjedovati nego napraviti još jednu “dobru” kompoziciju. Na Breachu je to bio precizno konstruiran geometrijski znak koji je namjerno prekinut. Taj rez nosi cijelu ideju “break through complexity”. Kad postoji takav princip, AI može biti koristan za iteracije, istraživanje, varijacije ili provjeru primjene. Bez principa samo ubrzava proizvodnju generičnog materijala. Problem nije što AI radi slike. Problem je kad kompanija nema dovoljno jasan kriterij da zna koje slike nisu njezine.
Kada novi identitet počne živjeti kroz prodajne prezentacije, web i svakodnevnu komunikaciju, po čemu vi i klijent procjenjujete da je riješio početni problem? Možete li izdvojiti povratnu informaciju ili rezultat koji vam je pokazao da je neka vaša odluka zaista napravila razliku?
Prvo gledam je li brand postao lakši za korištenje, ne samo ljepši za gledanje. Može li prodaja objasniti kompaniju bez improviziranja? Može li marketing napraviti novu kampanju bez ponovnog izmišljanja pravila? Može li netko izvan projekta otvoriti sustav i donijeti ispravnu odluku bez mene? Ako identitet radi samo dok ga dizajner drži za ruku, onda nije završen.
Na Breachu mi je važna bila reakcija klijenta da identitet jasno hvata i tehnologiju i ambiciju iza kompanije. To nije “+37% nečega”, i ne bih izmišljao metriku samo zato što bolje zvuči u intervjuu. Meni je vrijedniji signal kada klijent prepozna da dizajn konačno artikulira ono što je pokušavao reći o sebi. Kod Deepsea Networks idem još korak dalje kroz Brand OS: pravila, asseti, predlošci i AI kontekst žive u jednom operativnom sustavu, pa uspjeh nije samo lansiranje novog weba nego koliko dosljedno brand može nastaviti živjeti nakon handoffa.
