Nastja Mulej je imala sreću da je u životu sarađivala s dva velika kreativna mislioca – prvo s Draganom Sakanom, a onda i sa Eduardom de Bonom kojeg smatraju najvećim misliocem današnjice. Sakan i de Bono su bili prijatelji. De Bono je jedino Sakija u cijelom svijetu odabrao da mu bude partner u gradnji Muzeja ideja na Malti.
Nastja ima licencu za podučavanje de Bonovim altima razmišljanja. Danas joj je fokus na podučavanju Pozivitnoj psihologiji. Bori se da se u slovenske škole uvede predmet Razmišljanje kako bi djeca na vrijeme shvatila važne procese. Svake srijede sat vremena posvećuje grupi od 17-toro djece koje podučava tehnikama razmišljanja. Ambasador je Svjetske sedmice kreativnosti koja se svake godine održava povodom rođendana Leonarda Da Vinčija, i Svjetskog dana kreativnosti (21. april) koji se održava pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija. Ove godine organizuje tim povodom da cijela Slovenija tog dana slavi kreativnost. O tome ćemo s Nastojm razgovarati za desetak dana, a danas objavljujemo razgovor na temu pandemije i koliko je ona promijenila način našeg razmišljanja i rada.
Epidemija je na organizaciju događaja imala izuzetno veliki uticaj. I vi ste bili primorani svoja predavanja i radionice preseliti na internet. Kako ste se suočili sa svim promjenama proteklih godinu dana? Koje biste pozitivne stvari mogli istaknuti?
Nastja Mulej: U četvrtak, 12.3.2020 sam imala radionicu u jednom ministarstvu uživo. U petak, 13.3. smo shvatili da nam predstoji potpuno zatvaranje. U subotu 14.3. smo se na Skypeu našle nas četiri trenerice ‘mekih vještina’ i prvi put u životu čule za Zoom. U nedjelju 15.3. nam je peta trenerica na Zoomu pokazala osnove. U ponedjeljak 16.3. sam na Zoomu uradila prve dvije radionice i imala jedan sastanak. I do 20. maja sam realizirala više od 120 e-treninga, radionica i predavanja. U prosjeku po dva dnevno, uključujući i subote. Toliko zato što je to ljudima bilo od životne važnosti više nego ikada prije.
Iskreno, do 15.3. sam tvrdila da stvaralačkoj saradnji zaista ne mogu učiti na daljinu, da mi je za to potrebno da imam ljude pred sobom. Od 16.3. vidim da je to bilo samo moje ograničavajuće uvjerenje, moj strah od novog i od promjena. I to da se dogodi meni koja učim druge kako tražiti prednosti, šanse i nove mogućnosti.
Sigurno je baš to bila glavna prednost promjena koje su se dogodile prošle godine. Naučila sam odlično raditi poučavanje na daljinu, a da se ne izgubi ljudska komponenta i da je ta tehnologija svima nama samo od pomoći. Posljednično je prednost u tome da smo svi uštedjeli sate i sate vožnje do lokacije, a ja sam mogla imati više radionica. I naše, inače masovne događaje u živo (na kojima je bilo i po 500 ljudi U Cankarjevom domu), smo prebacili na internet tako da sad pojedino predavanje Pozitivne psihologije za bolji život u prosjeku gleda 10.000 ljudi što je 20 puta više.
Ove godine su ljudima zaista trebali konstruktivno i kreativno razmišljanje i saradnja, građenje svojih unutarnjih moći i pozitivnog stava. Trebali su strukturu i smisao, i to im alati o kojima pučavam daju. Za sebe bih inače kazala da sam hrabra, poduzetna žena koja je uvijek imala mali otpor prema tehnologiji. Činilo mi se da plakat i flomaster mogu više od Gdrjava i Mentimetera. Ali sam griješila. Sada uživam u moći koju mi daje istraživanje novih tehnologija, novih pomagala.
U novoj realnosti živimo više od godinu dana i to vrijeme zasigurno nikome nije bilo lako. Svi smo se morali suočiti s mnogim promjenama i prilagođavanjima kako na privatnom, tako i na poslovnom planu. Kako se odazvati u trenutcima kada nas obuzima osjećaj nesigurnosti i nemoći? Šta sami možemo uraditi da bisno se lakše uhvatili u koštac sa izazovima današnjeg vremena?
Nastja Mulej: Jednom smo prijateljica i ja na Novom Zelandu skakale s bungyjem s mosta u kanjon dubok 72 metra. Ja sam stala na ivicu ograde mosta s konopcem svezanim oko gležnjeva, pogledala dole prema rijeci i skočila. Ona je stala na ogradu mosta i gledala gore u nebo i dole u rijeku. Svake minute joj je bilo teže.
Zato je moj savjet uvijek da skočiš. Treba pobijediti samo prve tri sekunde straha. Zašto bih to razvlačila na tri minute, tri sata, tri dana, tri mjeseca ili čak tri godine? Skoči! Kreni! Uštedi trenutke koji odlaze na strah, odugovlačenje, neprihvatanje odgovornosti. Kreni u akciju. Usput ćeš popravljati što ne bude dobro. Usput ćeš učiti ono što ne znaš. Skoči! Ako ne uradiš ništa, ne tapkaš u mjestu već nazaduješ.
Još je bolje da učiš i vježbaš neprestano, a ne samo onda kada ti voda već dođe do grla. Onako, kako vježbamo svoje mišiće, svakodnevno moramo vježbati i svoj mozak. Ne samo čitanjem i slušanjem, već i treniranjem svojih sivih ćelija. Da smo svo vrijeme spremni, mentalno fit. I onda se, naravno, takvi izazovi ne čine izazovima. U periodu od marta do maja prošle godine su mi otpale samo dvije planirane radionice, sve ostale smo uspjele realizirati, pa i hakatone – ne samo zbog toga što su mi klijenti vjerovali. Već i zato što su klijenti, koji dolaze na radionice azmišljanja (kreativnosti, optimiziranja, sastančenja, vođenja, saradnje…), radoznali, otvoreni i vjeruju u proces neprestanih poboljšanja.
Kad nas obuzmu osjećaji nesigurnosti i nemoći, privatno i poslovno, naravno da je korisno da to osjetimo i priznamo sebi i drugima jer uopće nije pogrešno ako se nekad osjetiš tako, a onda je najbolje da pogled okrenemo prema naprijed i gore. Ne »ko je kriv za to«, ne »ko griješi«, već »šta možemo uraditi«, »kako to možemo okrenuti sebi u korist«.
Vaša vizija je pokrenuti revoluciju koja nam je tim potrebnija u ovim vremenima kada nas brzo obuzimaju negativne misli. Kako da počnemo razmišljati pozitivnije?
Nastja Mulej: Pozitivna revolucija je de Bonov koncept onoga što svako od nas može uraditi kako bismo svi živjeli u boljem svijetu. Obuhvata pet načela, a svaki od njih simbolizira jedan prst na ruci. Palac – bez kojeg ne možemo ništa uraditi s ostalim prstima – je simbol za efikasnost. To znači da postavimo cilj i ostvarimo ga. Taj osjećaj positgnuća je čovjeku najveći izvor radosti i sreće, s tim prkosimo prirodnoj lijenosti i negativističkim osjećajima. To zahtjeva nadzor nad našim činjenjem, na primjer da smo uvijek tačni. Tačnost, kao i efikasnost možemo trenirati! Ako smo fokusirani, istrajni, strpljivi, dakle disciplinirani. Zvuči teško, ali de Bono nas tješi: niko nije postao »svetac« preko noći. Dovoljno je da se potrudite biti »svetac« svakog dana jednu minutu više. Ako biste svakog dana napisali samo jednu stranicu knjige koju želite napisati, koliko biste strana imali za godinu dana?
Kažiprst simbolizira drugo načelo: konstruktivnost – jer nam pokazuje put naprijed. Kada kažemo konstruktivnost govorimo o aktivnoj strani pozitivnog. O tome da pokrenemo događanje, izgradnju nečega. Dakle ne prepuštamo se stihiji, nismo pasivni, negativno orijentisani, ne kritikujemo, ne prigovaramo, ne napadamo, već… gradimo! Tako svoju energiju usmjeravamo ka cilju.
Srednji, najduži prst, simbolizira poštovanje. Jer je to najvažnije od svih načela. Radi se o zaštiti osnovnih ljudskih prava. Poštovanje svakog pojedinca, s jedne strane te zahvala društva svakome za njegov doprinos. De Bonov humor i provokacija jeste da poštovanje simbolizira upravo srednji prst.
Četvrto načelo pozitivne revolucije je samo-upotpunjavanje. Radi se o pozitivnoj orijentiranosti, navici i vještini (to su: konstruktivnost, efikasnost, doprinošenje) te smanjivanje prevlasti loših navika i odnosa kao što su: lijenost, sebičnost, skrušenost, nestrpljivost. Radi se o tome da se poboljšavam u svemu što radim i da svo vrijeme osvajam nove vještine. Tako pridobijam nadzor nad emocijama. Nad samim sobom.
Na kraju, trebamo pomenuti još i mali prst. On simbolizira doprinošenje – doprinošenje sebi, doprinošenje lokalnoj i radnoj zajednici, doprinošenje državi i svijetu. Prst je mali ali je vrijedan. I najmanji doprinos, da pokupite papiriće s poda, iako ga niste vi bacili, je veoma vrijedan.
Ovako dug odgovor možemo ovako skratiti: pozitivnije počinjemo razmišljati kada preuzmemo nadzor nad našim mislima i onim što činimo. Kada se ne preuštamo stihiji kao list na vodi, već postajemo svjesni gdje smo i postavimo ciljeve gdje želimo stići, i s kakvom namjerom. Čudesnih tableta ovdje, kao ni kod mršavljenja, nema. Postoji samo stalno vježbanje našeg mozga.
Tvrdite da bismo uštedjeli mnogo vremena i nerava ako bismo naučili razmišljati strukturirano i fokusirano. Osim toga, imali bismo i više energije za građenje međusobnih odnosa. Kako možemo naučiti takav način razmišljanja? Možete li nam povjeriti nekoliko konkretnih tehnika?
Nastja Mulej: Automatizirano, rutinsko razmišljanje koje i nije razmišljanje (istraživanje novog), već mišljenje (na osnovu prethodnih iskustava smo stvorili neko stajalište i onda ga se grčevito držimo), nam zapravo uzima mnogo vremena jer članovima svog tima – kod kuće ili na poslu – objašnjavamo da smo u pravu. Da je naša istina jedina istina. Nismo svjesni da ono što je meni logično, tebi nije. Jer ja imam svoja drugačija iskustva, usvojene vrijednosti, prikupljene informacije i trenutni osjećaj, moj pogled i moja zamisao se meni čini logičnom. Ti imaš drugačija iskustva, vrijednosti, informacije, osjećaje i moj ti način razmišljanja nije blizak. I onda se nas dvoje – članovi istog tima – suprotstavljamo i dokazujemo ko je u pravu. To zahtijeva vrijeme, nerve i osjećaje koje bismo radije mogli iskoristiti za paralelno razmišljanje.
Paralelno razmišljanje je de Bonov izraz za način razmišljanja pri kojem zajedno gledamo u istom pravcu. Zajedno istražujemo područje o kojem razmišljamo. Umjesto da se grčevito držimo nekog stava za unazad, zajedno istražujemo i stvaramo za naprijed. I to paralelno, uporedno. Ako ja nabrajam i tražim informacije, uradi to i ti. Ako ja nižem i smišljam ideje, čini to i ti. Ako ja predstavljam prednosti iz svog zornog ugla i ti traži prednosti iz svog. Isto tako za slabosti. I emocije. Kao kad bismo neku kuću gledali zajedno. Prvo s južne, zatim istočne, pa sjeverne i, na kraju, sa zapadne strane. Sukobljavanje našeg razmišljanja koje se intelektualno kamuflira u analiziranje, kritiziranje i argumentiranje, isto je kao kad bih ja gledala kuću sa sjeverne strane, a ti sa južne. Naravno da bi svako imao svoj pogled. I svako bi djelomično bio u pravu. Ali ne bi mogao kazati da kuću poznaje. To je jednostrano razmišljanje. Morali bismo se odviknuti od toga jer u svijetu, koji zbog specijalizacije od nas zahtijeva saradnju, ono nije više korisno.
Gore navedena metoda se zove Šest šešira razmišljanja. Informacije simbilizira bijeli šešir, ideje zeleni, prednosti žuti, slabosti crni, emocije crveni… cjelokupno razmišljanje u tih pet smjerova jedno za drugim vodi plavi šešir, odnosno moderator. On ljudima omogućava da razmišljaju o sadržaju ne gubeći vrijeme u dokazivanju da su u pravu, hvalisanje i egotripe.
Koja još kreativna rješenja postoje za naše razmišljanje?
De Bono je autor nebrojeno raznolikih metoda razmišljanja. Volim se našaliti i kazati da je napravio botanički sistem za misli. Ima azličito ime za svaku od misaonih operacija i navika. Ja sam, osim Šešira, trenerica i za Lateralno razmišljanje (namjerna kreativnost – 7 alata), Jednostavnost (optimiziranje postupaka – 12 alata), Moć prepoznavanja (odlučivanje i planiranje – 10 alata), Šest medalja vrijednosti (traženje vrijednost i njihovo uključivanje u poslovna rješenja – 6 alata), CoRT (metodologija za poučavanje razmišljanja u školama – 40 alata). Predstavili smo već Pozitivnu revoluciju s pet načela. Možemo pomenuti još Šest cipela akcije (za planiranje akcija i njihvu realizaciju) i Šest okvira informacija (za sortiranje ulaznih podataka).
Svim ovim silnim nabrajanjem želim kazati da je samo on autor ogromnog broja kreativnih rješenja za naše razmišljanje i svaka od njih nam malo prorijedi slijepe pjege koje imamo svi jer naš mozak radije djeluje brzo nego sporo. Parafrazirajmo naslov Kahnemanove knjige Razmišljanje, brzo i sporo, u kojoj govori o sistemu 1 – razmišljanje na ustaljeni način, i sistemu 2- namjerno, planirano, svjesno razmišljanje koje naš mozak izbjegava jer to zahtijeva previše energije.
Na de Bonovim alatima se zatim temelje mnogi drugi slati koje poznajemo pri couchingu, medijacijama, neuro lingvističkom programiranju, dizajnerskom razmišljanju itd. Tehnika je mnogo kao što je i u radionicama naših muških mnogo alata (izvijača, čekića, pila itd.) 😊 Pitanje je samo da li ga ljudi zaju vješto koristiti.
Kako je s kreativnim razmišljanjem pri sasvim običnim poslovima?
Kada savladaš i naučiš pojedine tehnike, to ti postane model koji zovemo navika razmišljanja i zato više ne znaš kad je podsvjesno koristiš. Ja ću i kafu s prijateljicom početi s ciljevima i završiti s narednim koracina, spisak kupovina ću praviti po principu USF i SDL (Uvažavaj Sve Faktore Stajališta Drugih Ljudi) i u slučaju nekog protivljenja susjeda samo ću saslušati jer znam da je riječ o različitom NCD (Namjeri Ciljevi Dostignuća) i KUV (Ključne Upletene Vrijednosti). Malo se šalim, ali ako na radionicama još uvijek štopamo ljudima vrijeme »3 minute da napišeš barem sedam alineja,« kasnije samostalno uvijek istražuješ alternative prije nego se odlučiš za to koja se najviše slaže s ciljevima, prioritetima i mogućnostima.
Zapravo, u našim životima nema trenutka u kojem ti ovladavanje mislima i, posljedično, ovladavanje emocijama, riječima i činjenjem nije odgovaralo.
U slovenske šole namjeravate uključiti poučavanje kretaivnom razmišljanju. Kako bi, na primjer, učenici tu vještinu mogli koristiti pri učenju na daljinu?
Isto. I sama imam skupinu od 17-toro djece iz 7. razreda svake srijede popodne preko Zooma. Unaprijed im pošaljem plan učenja i onda oni sat vremena rješavaju vježbe za pojedine alate razmišljanja. Zapravo, nema razlike. Učitelj na daljinu mora biti još bolje pripremljen i još bolje se pobrinuti za tempo i fokusiranost. Kod djece se radnja mora mijenjati približno svakih 12 minuta. Kod odraslih svakih 20 minuta. Dakle, malo radimo ovako, malo drugačije, malo samostalno, malo u timovima, malo pišemo, malo govorimo… svo vrijeme koristimo alate razmišljanja.
Kod djece koja su posjećivala časove razmišljanja se to poznaje, kažu ‘moji’ učitelji razmišljanja. Više su fokusirana, pozitivnija su i konstruktivnija.
Kako u datim okolnostima još uvijek podstičemo djecu ka kreativnosti i treningu mozga, a da to bude opušteno i spontano?
Svakodnevne okolnosti nam daju nebrojeno mnogo primjera gdje moramo uključiti svoj mozak. Roditelji moraju paziti da su otvoreni za pitanja »Šta još, šta još, šta još« i da ne ocjenjujemo njihove odgovore sa »Tačno je« ili »Nije tačno«, već da ih radije pozivamo da razmisle: »Zanimljivo«. Kada je riječ o pravilima koja su društveno dogovorena (crveno svjetlo na semaforu ili zajednički ručak u trpezariji), naravno ne, tada se računa funkcionalno opismenjavanje i to škola odlično pokriva. Kada se radi o mogućnosti izbora, kreiranja i materijaliziranja, odlučivanja i istraživanja, privlačimo ih nebrojenim mogućnostima koje se nude same, ili ih moramo tek iščeprkati. Na koje sve načine možemo koristiti jaja i mlijeko? Zašto psi imaju vrvicu na glavi? Šta sve možeš uraditi ako te pozove neznanac? Šta sve moramo ispoštovati kada biciklom idemo na izlet? Šta misliš kakva stajališta ima baba prema toj stvari? A kakvu djed? Šta sve možemo raditi s olovkom? Kada vidiš dva nacrtana kruga, na šta te sve podsjećaju? Bilo šta, samo da shvate da na svijetu postoji nebrojeno mnogo mogućnosti koje sami mogu stvoriti i da nije ‘pametan’ onaj koji nabraja stvari koje još ne postoje.
U vrijeme karantina i izolacije smo postali svjesniji šta je u životu zaista važno. Da li ste i vi došli do nekih novih saznanja?
Na pozitivnoj psihologiji volimo kazati: »Život nije ni dobar ni loš. Život samo jeste.« I to zato što možemo biti zahvalni sebi idrugima, istražujemo ga i olakšavamo sebi i drugima da trpljenja bude što manje, a što više povezanosti. I ako ikad, sad vidimo da je to zaista tako.
