Milena Đergović karijeru je gradila paralelno kroz medije, produkciju, kulturu i strateške komunikacije, zbog čega danas vrlo precizno razumije kako funkcionišu i javni prostor i publika kojoj se obraćamo. Radila je kao novinarka, urednica, producentica i PR menadžerica na brojnim televizijskim, kulturnim i društveno odgovornim projektima u Crnoj Gori i regiji, a danas je Director of Strategic Partnerships međunarodnog festivala KotorArt. Posebno je prepoznata po projektima koji komunikaciju koriste kao alat stvarnog društvenog uticaja, a ne samo promocije i vidljivosti.
U razgovoru koji slijedi govori o dominaciji plaćenog i politički oblikovanog narativa u regionalnim medijima, prostoru koji kultura danas dobija u javnosti i problemu tržišta na kojem umjetnici rijetko postaju stvarne medijske zvijezde. Objašnjava zašto se komunikacijske i kulturne priče često svode na protokolarne najave događaja, koliko su PR i produkcija danas međusobno povezani i zbog čega vjeruje da se povjerenje publike može graditi isključivo kroz autentičnu i odgovornu komunikaciju. Posebno mjesto u razgovoru ima njen autorski projekat “Držimo te za ruku”, kroz koji je, kako kaže, najbolje razumjela stvarnu moć komunikacijske profesije.
Vaša misija povezuje ljude kroz društveno odgovorne projekte, a Vaše ideje okupljaju medije, poslovnu zajednicu i pojedince. Što Vas inspirira u Vašem svakodnevnom radu?
Samo i jedino mogu da me inspirišu gestovi, događaji i projekti sa svrhom, višim ciljem. Kao da ne postoji nikakav lični, materijalni i svaki drugi benefit koji bi mogao da me pokrene da se pomerim centimetar, ukoliko nije nešto što će barem na mikro nivou da napravi i najmanji talas pozitivnih promjena u ljudima ili društvu. Svjesna da svijet srlja u nepoznato i ne tako dobro mjesto velikom brzinom, da se otuđujemo i da gubimo nivo empatije, prave časti, odgovornosti i zainteresovanosti za drugoga- zbog zaista mnoštva realnih zamki koje postavlja savremeno društvo danas- inspiracija je baš ta vizija da pronađem tu iskru u čovjeku i vratim onaj stari osjećaj, da na ovome svijetu nismo sami i da pružajući ruku drugome možemo svakoga dana da svjedočimo malim čudima. Eto, za tim čudima izgleda neumorno tragam.
Smatrate li da se u medijskom prostoru Crne Gore danas susrećemo s velikim brojem plaćenog narativa? Što bi po Vama trebalo biti obuhvaćeno kroz plaćeni sadržaj i zanimaju li nove generacije poslovne, životne, kulturne i slične priče?
Apsolutno je najveći prostor zauzeo plaćeni narativ, najčešće jasno politički i čak vidno partijski definisan, što nije nikakva novost. Ostatak sadržaja su intrigantne vijesti, kojima mediji stimulišu hormon stresa ili potajne strasti kod primalaca poruka, rijeđe lijepe emocije, ali i toga ima… Borba sa medijskim sistemom koji najčešće pokušava da nas informacijom toliko jako “ubode”, da bismo odreagovali, zaprepašćenjem, ljutnjom, bijesom, strahom, tugom, pa i ponosom, posebno osjećajem nacionalnog pripadanja- kao da je uzaludna, jer svašta može da stane pod onu stavku “da je cenzura medija izričito zabranjena”.
Naravno, postoje medijske kuće koje su zadržale dostojanstven nivo informisanja. To im se često ne isplati i uvek su u strepnji od potencijalnog egzistencionalnog rizika.
Daću sebi za pravo da kažem da bi na nacionalnom nivou trebalo da se donese jasna strategija, kojom bi se na stimulativan način usmjerili mediji da preoblikuju i prepakuju svoje djelovanje. Svi smo dovoljno pametni da znamo da se prosječan konzument navikne na sve programe koji mu se uporno nameću. Zbog toga decenijama traju rijaliti i ostali programi, puni sadržaja koji su ispod elementarne ljudske časti.
A ista sudbina, ili makar slična, mogla bi da se desi sa kulturnim sadržajem, samo kada bismo mu dali veću šansu.
Kako biste definirali status i vrijednost komunikacijskih i kulturnih priča,jesu li one dovoljno kreativno zastupljene ili se većinom svode na informativne najave događaja?
U Crnoj Gori priče o kulturi se najčešće svode na sami prenos zvaničnih informacija koje novinarima serviraju PR ekipe i po koji intervju sa relevantnim akterima. I za sve ovo što sam pomenula do sada u razgovoru, novinari nisu toliko odgovorni, da ne kažem krivi; jednostavno, naše tržište je premalo, a protok informacija kao svuda u svijetu, potreba za velikim brojem tekstova na dnevnoj traci je neumoljiva, a mediji nemaju toliko ljudstva i materijalne koristi za angažovanjem većeg broja autora. I da ne zaboravimo: mi smo rijetka zemlja u kojoj mediji ne prepoznaju zvijezde među umjetnicima, sportistima ili barem estradnim ličnostima. Naše zvijezde su političari i sve se oko njih vrti. Tako da, na kraju priče, ko da prostora pričama o umjetnosti, pa makar bila to prenesena vijest ili obična najava, zahvalni smo, što bi u narodu rekli, do iznemoglosti.
Da se ne bavite odnosima s javnošću, čime biste se bavili u svojoj poslovnoj karijeri i koju biste opciju izabrali?
Imam sreću da se bavim i produkcijom i odnosima sa javnošću, to je jednostavno u mojoj glavi nerazdvojivo i u produkcijske vode sam ušla baš zahvaljujući PR profesiji, koja mi je bila temelj za sve ostalo. Živimo u vremenu kada ne smijemo i ne možemo sebi da dozvolimo da se ograničimo u tom smislu i sigurna sam da svaki dobar PR menadžer ima i odlične organizacione sposobnosti i brz i bistar um koji razmišlja unaprijed, što je vrlo potrebno producentu. Bez komunikacijskih vještina jedan producent ne može da funkcioniše. Sve je to tako lijepo povezano na moju sreću i daje mi konstantan osjećaj ispunjenosti i svrhe.
Koji je trenutak u Vašoj karijeri ostavio poseban trag, osim priznanja koja ste dobili?
Priznanje je bilo stvarno veliko iznenađenje, jer dolazi od kolega koje zaista mnogo cijenim i poštujem, a ipak ne mogu da kažem da se krećem u njihovim krugovima. Oni su profesionalci i pioniri komunikacija u Crnoj Gori, ali prije svega dobri ljudi, pa je nagrada tim prije još veća za mene. Ipak, moram da naglasim da je svaki na vrijeme otkriven kancer dojke kroz moj autorski projekat “Držimo te za ruku” – najveća nagrada i ordenje koje ponizno i zahvalno nosim. I tu je ta moć naše profesije od najvećeg značaja, jer se povjerenje sa javnostima postiže samo i jedino dobrom komunikacijom. Svaki rano otkriveni kancer, posebno kod žena koje nikada nisu bile na pregledu dojki i nikada ne bi ni otišle da nije bilo projekta- blagoslov je od kojeg mogu da živim
