Prije nego što je komunikaciju jedne od najvažnijih kulturnih institucija u Crnoj Gori počela oblikovati iz pozorišta, Tajana Nedić učila je kako se pažnja publike gradi na festivalima, događajima, društvenim mrežama i u radu s različitim brendovima. Sarađivala je s festivalima EXIT, Festival kulture Zabjelo i Rockstrikcija, bila među osnivačima Platform081, pet godina vodila društvene mreže kompanije Red Bull Crna Gora te radila kao saradnica agencije Smart Point za crnogorsko tržište.
Danas je savjetnica za odnose s javnošću u Crnogorskom narodnom pozorištu, gdje komunikacija ne prestaje objavljivanjem repertoara i prodajom ulaznica. Ona podrazumijeva približavanje procesa koji se odvija prije podizanja zavjese, balansiranje između institucionalnog glasa i brzine digitalnih platformi, reagovanje na otkazivanja i javne polemike, ali i stalno građenje povjerenja koje postaje najvažnije upravo onda kada nastupi kriza.
U intervjuu govori o tome zašto broj pregleda ne može biti jedino mjerilo uspjeha kulturne institucije, gdje vještačka inteligencija može olakšati rad, a gdje završava njena moć, te zašto mladu publiku ne treba privlačiti pojednostavljivanjem umjetnosti. Razgovarali smo i o pravilima ponašanja u pozorištu, poštovanju prema umjetnicima i ideji da komunikacija vrijedi tek kada nekoga podstakne da uđe u salu, pogleda predstavu i iz nje izađe s pitanjem koje ga neće odmah napustiti.
Koliko su digitalni kanali danas važni za komunikaciju jednog nacionalnog kazališta?
Digitalni kanali danas nisu samo dodatak komunikaciji – oni su jedan od najvažnijih prostora susreta pozorišta i publike. Međutim, mislim da je važno naglasiti da oni nikada ne mogu zamijeniti iskustvo boravka u pozorišnoj sali. Njihova uloga je da probude interesovanje, približe umjetnike i proces nastanka predstave, otvore dijalog i podsjete publiku da je pozorište živo mjesto koje govori o savremenom čovjeku.
Za nacionalno pozorište posebno je važno pronaći ravnotežu između tradicije i savremenih komunikacionih alata. Društvene mreže omogućavaju da dopremo do publike koja možda nikada nije kročila u pozorište, ali i da njegujemo odnos sa našom stalnom, vjernom publikom. Kroz fotografije, kratke video-forme, intervjue sa umjetnicima ili prikaze procesa rada možemo pokazati da predstava počinje mnogo prije podizanja zavjese.
Istovremeno, digitalna komunikacija nosi i veliku odgovornost. U vremenu kada se informacije konzumiraju brzo, nacionalno pozorište mora ostati vjerodostojan, odmjeren i kvalitetan glas kulture. Broj pregleda ili lajkova jeste važan pokazatelj dosega, ali nije i jedino mjerilo uspjeha. Ako smo uspjeli da nekoga zainteresujemo da kupi kartu, prvi put dođe u pozorište ili nakon predstave poželi da razgovara o onome što je vidio, tada je komunikacija ispunila svoju svrhu.
S kojim se kriznim komunikacijama najčešće susrećete i koji Vam je trenutak bio najizazovniji u karijeri?
U kulturi su krizne situacije često drugačije nego u drugim oblastima. Najčešće se odnose na otkazivanje ili odgađanje predstava zbog bolesti glumaca, tehničkih okolnosti ili drugih nepredviđenih situacija. Publika s pravom očekuje pravovremenu i jasnu informaciju, pa je brzina reakcije izuzetno važna.
Posebno osjetljive mogu biti i javne polemike koje prate pojedine predstave ili umjetničke odluke. Pozorište po svojoj prirodi postavlja pitanja, provocira razmišljanje i nerijetko izaziva različite reakcije. U takvim situacijama zadatak PR-a nije da učestvuje u raspravama, već da obezbijedi tačne informacije, zaštiti integritet institucije i omogući prostor za argumentovan dijalog.
Najteži trenuci ipak nisu oni koji su najvidljiviji javnosti. Mnogo su zahtjevnije situacije kada u kratkom roku treba uskladiti veliki broj ljudi – upravu, umjetnike, tehnički sektor, medije i publiku – a pritom zadržati pribranost i povjerenje svih uključenih. Upravo tada shvatite da krizna komunikacija nije pitanje savršeno sročene izjave, već povjerenja koje se gradi svakog dana prije nego što kriza uopšte nastupi.
Smatrate li da će umjetna inteligencija imati značajnu ulogu u kazališnoj umjetnosti te može li u određenoj mjeri promijeniti ili zamijeniti neke procese?
Vještačka inteligencija će sasvim sigurno imati sve veću ulogu u organizaciji rada, produkciji i komunikaciji. Već danas može pomoći u analizi podataka o publici, pripremi sadržaja, prevođenju, administrativnim poslovima ili planiranju kampanja, čime ostavlja više prostora za kreativni rad.
Međutim, vještačka inteligencija nikada neće moći da zamijeni suštinu pozorišta. Pozorište postoji zbog živog susreta glumca i publike. To je prostor neponovljivog trenutka, razmjene koja nastaje između ljudi.
Zato vještačku inteligenciju vidim kao vrijedan alat, ali ne i kao zamjenu za umjetničko stvaralaštvo. Ona može unaprijediti procese, ali ne može zamijeniti ljudsku intuiciju, iskustvo i kreativnost, koji ostaju srž svakog umjetničkog čina.
Mijenjaju se generacije, navike i kultura odlaska u kazalište. Treba li zadržati ili vratiti određena pravila odijevanja i ponašanja te kako ocjenjujete odnos mladih prema kazalištu?
Vjerujem da odlazak u pozorište ipak zaslužuje određenu dozu svečanosti. Ne mislim da je potrebno vraćati stroge kodekse oblačenja ili stvarati osjećaj da neko mora imati ekstremno elegantnu ili skupu garderobu kako bi bio dobrodošao. Međutim, smatram da način na koji se obučemo govori o poštovanju prema umjetnicima, instituciji i ljudima sa kojima dijelimo taj prostor.
Kao što se za određene prilike prirodno oblačimo drugačije nego za odlazak na plažu ili trening, tako vjerujem da i pozorište zaslužuje određeni nivo urednosti i primjerenosti. To nije pitanje formalnosti ili statusa, već kulture i svijesti da prisustvujemo događaju koji ima posebnu vrijednost.
Kada je riječ o ponašanju – isključeni telefoni, dolazak na vrijeme, izbjegavanje razgovora tokom predstave i poštovanje izvođača osnovni su elementi pozorišne kulture. To nisu zastarjela pravila, već izraz elementarnog poštovanja prema radu umjetnika i iskustvu svih gledalaca.
Često čujemo da mladi ne idu u pozorište, ali moje iskustvo govori drugačije. Kada im ponudite kvalitetan sadržaj i komunicirate na jeziku koji razumiju, oni dolaze, postavljaju pitanja i vraćaju se. Ne treba potcjenjivati mladu publiku niti pretpostavljati da joj je potrebna pojednostavljena umjetnost. Naprotiv, vjerujem da mladi prepoznaju iskrenost, hrabrost i kvalitet, možda čak i brže nego starije generacije.
Da se ne bavite ovim poslom, čime biste se bavili?
Oduvijek su me privlačili komunikacije, kultura i društveno korisni projekti, pa vjerujem da bih ostala u nekoj od tih oblasti. Ono što mi je važno jeste osjećaj da rad ima smisla i da na neki način doprinosi zajednici. Upravo zato volim rad u pozorištu. Pozorište ima moć da nas inspiriše, da nas zapita, da nas navede da preispitamo sopstvene stavove… A kada preispitujemo sebe, javlja se mogućnost da prepoznamo nešto što treba mijenjati. Smatram da je promjena pojedinca jedini mogući put ka promjeni društva u cjelini, a da nam umjetnost, ukoliko je vezana za opšteljudske vrijednosti, u tome može pomoći.
