Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Razgovarao Ekrem Dupanović
Sa Damjanom Geberom, direktorom Brigade, agencije koja prostore pretvara u jedinstvena iskustva, prvi intervju sam uradio prije sedam godina. Ponovo sam ovih dana pročitao taj tekst. Onda sam preslušao snimak našeg razgovora obavljenog nedavno u Zagrebu. Ono što je najvažnije je ostalo isto. Strast sa kojom Damjan i njegov tim pristupaju svom poslu, profesionalnost i ljubav sa kojom ga rade.
Između ta dva intervjua nekoliko smo se puta na našem portalu susretali sa Brigadom i njenim uspjesima. Zadnja dva, o kojima smo dosta pisali, bili su izložba Croatia je Hrvatska i brendiranje poslovnica Addiko banke. Mnogo češće smo pisali o izložbi i to svaki put kada je osvajala jednu od velikih nacionalnih i međunarodnih nagrada. A bilo ih je mnogo. Zadnje veliko priznanje ove godine stiglo je prije nekoliko dana. Brigada je bila prvi hrvatski predstavnik dizajna interijera u finalu najprestižnijeg arhitektonskog festivala World Architecture Festival (WAF-INSIDE), koji je održan u Amsterdamu. I drago mi je da je Media Marketing prvi proglasio izložbu Croatia je Hrvatska – Povjest pišemo sami eventom godine u Adriatic regiji. Kasnije su se nagrade nizale kao na pokretnoj traci.
Ovaj intervju po dužini izlazi iz okvira naših standarda, ali ostanite do kraja. Priča je vrlo zanimljiva i to ne zbog mojih pitanja, već zbog Damjanovih odgovora. On je jedini čovjek u regiji koji kompetentno može govoriti o brendiranju prostora i stvaranju jedinstvenog iskustva za sve koji u njega uđu. Da je bilo vremena i prostora mogli smo pričati i tri puta duže. Tolika su njegova strast, njegovo znanje i njegova posvećenost ovom poslu. I još nešto u uvodu. Ovo je jedini intervju do sada koji ću osobno slati svima za koje znam da im je potrebano da ga pročitaju. I sam sam u ranim jutarnjim satima razmišljao može li Brigada kreirati jedinstveno iskustvo za naše čitaoce. I mi smo nekakav prostor u koji ljudi dolaze, ali nisam siguran da im stvaramo to iskustvo. Možda će se Damjan iznenaditi kada ovo pročita, ali fizički prostori se sve više sele na internet. Ili bismo i mi trebali otvoriti neku prodavnicu u kojoj bismo prodavali ideje regionalne kreativne industrije.
Damjan Geber: Dok Brigada nije došla na tržište ono je bilo neuređeno. Nažalost, jako puno ljudi i dan danas razgovara o prodajnom prostoru kojeg treba urediti. Govore o uređenju poslovnica i dućana. Ako nekome kažeš da ti treba rebrending kompanije, onda ne kažeš – dizajniraj mi logo. Rebrending je nešto mnogo dublje od loga i novog slogana, odnosno novog imena. To je strategija koja podržava neku novu priču, a prostor je sastavni dio te priče. Pogotovo ako je to jedini fizički touchpoint kojeg imaš. Recimo, jednoj banci ili jednom telekomu jeste. Može imati u onlineu sve super riješeno, ali ako trebaš fizički doživjeti taj brend onda je to prodajno mjesto i ako ono nije usklađeno sa cijelom pričom rebrendinga, onda cijeli taj tvoj brend može pasti u vodu. Istraživanja koja pratimo pokazuju da na prodajnom mjestu ljudi danas donose 76 odsto kupovnih odluka. Možeš imati najbolju kampanju na svijetu, ali tri četvrtine ljudi će promijeniti odluku baš na prodajnom mjestu. To je užasno važan segment cijele priče, nešto što svo vrijeme pokušavamo objasniti tržištu. Da investicija u poslovni prostor nije investicija u njegovu ljepotu, nego u njegovu usklađenost sa cijelom pričom, u njegovu funkcionalnost i, na kraju dana, u bolje poslovne rezultate. Ja obično kažem da je uspješan porostor koji mi napravimo 50% lijep, dobro dizajniran, a 50% daje poslovne rezultate. Ti rezultati ne moraju nužno biti finansijski, mada je dobro da su i finansijski. To može biti percepcija kvalitete brenda. Imali smo i tih situacija gdje je cilj bio da brend koji nije imao dobru percepciju kvalitete na tržištu, u ljudima stvori neko povjerenje u bolju kvalitetu. Prostor može biti i za zaposlenike, možda uopće nije bitno povećati prodaju nego je bitna lojalnost i angažiranost zaposlenika. Mnogim zaposlenicima je to drugi dom.
Mi nismo poseban kanal komuniciranja, mi smo sastavni dio tog miksa imidža i percepcije brenda
ED: Da li je Apple globalno najbolji primjer?
Damjan Geber: Apple je definitivno jedan od najboljih primjera, on diktira tržište, najbolji je primjer svega. Apple nema jabuku u enterijeru, nema veliki logo na zidu. Cijela prodavaonica je brend. Ne treba staviti logo u prostor ako prostor priča priču. Direktorica maloprodaje je prije godinu dana izjavila da je Apple njihov trenutno broj 1 proizvod. To nisu ni iPhonei ni MacBook, nego njihovi dućani. Oni su njima prvi i najbitniji proizvod. Oni su općenito promijenili percepciju prodajnog putovanja sa svojim starim konceptom, a sa novim su se potpuno udaljili od toga. Apple u svom konceptu uopće više nema prodaju kao osnovni parametar, nego ima doživljaj Applea i vraćanje zajednici. Oni svoje telefone i računare mogu prodavati online, preko drugih trgovaca i na mnogo drugih načina, ali Apple Store danas ima platformu za promociju mladih umjetnika, stvara osjećaj zajednice, pravi trgove, Apple u Kaliforniji je sagradio cijelu plazu oko sebe čime je zajednici dao potpuno novo mjesto za okupljanje. Dakle oni rade ono što svaki brend treba raditi savršeno i dosljedno na svakom mjestu. I još sve to dobro izgleda.
ED: To što Brigada radi potrebno je i u Hrvatskoj i u regiji i sve mi se čini logično. Koliko logike u svemu tome pronalaze klijenti, kako oni „padaju“ na ovu priču? Koliko su u ovih deset godina tvog bavljenja ovim poslom stvari krenule naprijed?
Damjan Geber: Ne mogu reći da se nisu pokrenule. Nama sad, pogotovu u zadnjih godinu-dvije, sve više i više klijenata dolazi sa pravim pitanjima. Dakle, sve manje nam dolaze sa željom da im se ‘uredi’ prostor, a sve više dolaze sa željom da kroz dizajn prodajnog prostora unaprijede neke rezultate koji su njima bitni. Ali, opet, ja ne očekujem od klijenata da znaju sve o prostoru. U našem je svijetu jako malo tvrtki koje imaju nekoga ko se bavi ritejl konceptom. To je uvijek negdje između marketinga, prodaje, investicija, nabave, uvijek je to negdje u zraku. Sa nama uglavnom razgovaraju ljudi koji su završili ekonomski fakultet i ja od njih ne očekujem da oni to moraju znati, ne očekujem da nam dođu s takvim znanjem jer to znanje imamo mi. Ali sama ta činjenica da ti priđu i zatraže koncept prodajnog mjesta koji će prodavati bolje i biti u skladu sa brendom, a ne sa idejom – treba nam ljepši prostor je veliki korak naprijed. Tada postaje jako bitno da li je moje putovanje kroz taj prostor intuitivno ili nije. Džaba meni svi drugi kanali ako taj touchpoint i dalje ostaje stari i kompliciran i u kojem se ja, kao klijent ili kupac, osjećam razočaran. Mi nismo poseban kanal komuniciranja, mi smo sastavni dio tog miksa imidža i percepcije brenda. Zato je meni drago da smo sa marketinškom agencijom Bruketa&Žinić&Grey u odnosu u kojem jesmo. Ono što je moj cilj jeste da konačno pokušamo tržištu objasniti da je to holistički pristup. To znači da smo sve jedna te ista priča koja ima različite manifestacije, a ne obrnuto, imati više priča koje onda pokušavaš utrpati u jednu priču. To je stari pristup. Danas ti, kao čovjek koji je povezan 24 sata, nemaš više tu razliku između fizičkog, digitalnog, onlinea, BTL-a, ATL-a – sve je jedna te ista priča i zato mi je važno da smo kroz tu suradnju, ali i suradnju s drugim agencijama na tržištu, realizirali niz uspješnih projekata s cjelovitom pričom.
ED: To vam je vjerovatno omogućilo da na izložbi o kulturi pušenja, koje je zabranjeno promovirati, napravite TDR-u fantastičnu izložbu.
Damjan Geber: Da, to je bilo u Gliptoteci, ali to nije bila promocija pušenja. To je bila integralna priča. Tu priču možemo ispričati kroz klasične medije, a možemo je ispričati kroz doživljaj. U Hrvatskoj uopće ne postoji izraz za to. U Americi je za takve stvari etablilarn izraz experiential design, odnosno dizajn doživljaja. To je ono što ti prostor pruža. On ti mora pružiti doživljaj u skladu sa svim drugim doživljajima. On nije manje vrijedan, on je jednako vrijedan. I to je ona naša konstantna borba da objasnimo kako nama konkurencija nisu dekorateri i arhitekti, odnosno dizajneri enterijera. Mi možemo posložiti strategiju koju će onda neki drugi enterijerist pretvoriti u prostor. On mora znati koje poruke i koji doživljaj s tim prenosi. Da li oni to pitanje znaju? Nažalost, edukacija sa kojom se u Hrvatskoj i na Balkanu danas izlazi s fakulteta je arhitektura, i samo arhitektura. Marketing je marketing i te dvije stvari su potpuno odvojene.
ED: Šta je po tebi dobar primjer, nešto što ste uradili i da je ispalo dobro jer je klijent razumio i shvatio ono što mu treba?
Damjan Geber: Addiko je odličan primjer.
Veliki broj kompanija i dalje radi uređenje i dekoracije prostora. Ono što ja ne mogu razumjeti, kad se stavim u njihovu kožu, jeste pitanje na koji način oni uopće mogu opravdati tu investiciju kada nemaju niti jedan parametar koji nakon toga prate
ED: O njemu ćemo posebno razgovarati, ima li još nešto?
Damjan Geber: Ima ih puno i ne bih želio da se neko osjeti manje vrijednim. Recimo dobar primjer je Offertissima. To je trgovina pristupačnim proizvodima, realno se percipira kao mjesto gdje imaš sve. Mi smo im napravili analizu tog doživljaja kupaca na prodajnom mjestu i našli smo točku na kojoj oni ne rade ono što bi sve mogli raditi unutra, nekako im taj prostor nije dao mogućnost da se kreću na način kojim bi se intuitivno kretali. Vrlo jednostavno smo kao rezultat kazali da treba smanjiti količinu proizvoda, izbaciti gondole kako bi ljudi doživjeli prostor i kako bi proizvodi mogli disati. Kad su prodisali, najbolje od svega je bilo da je mystery shopping nakon te intervencije pokazao da kupci taj prostor doživljavaju bogatijim, da ima više proizvoda nego prije, iako ih je realno bilo puno manje. To je snaga percepcije.
Percepcija ljudi je bazirana na hrpi parametara koji nisu konkretni. Dakle, mi ne znamo zašto je nama nešto dobro ili loše, zašto se osjećamo dobro ili loše, zašto mislimo da nečega ima više ili manje, ali mi to osjećamo. I ono što mi radimo jeste upravljanje tim osjećajem i doživljajem u prostoru.
Veliki broj kompanija i dalje radi uređenje i dekoracije prostora. Ono što ja ne mogu razumjeti, kad se stavim u njihovu kožu, jeste pitanje na koji način oni uopće mogu opravdati tu investiciju kada nemaju niti jedan parametar koji nakon toga prate. Arhitekte i dekorateri dolaze tek nakon što mi kažemo koji cilj ta investicija treba ostvariti. Nakon toga zajedno radimo strategiju i koncept, dekorateri i dizajneri poslije urade svoj dio posla i onda se vratimo da vidimo da li je taj cilj ostvaren, da li je prodaja bolja, da li je zadržavanje u trgovini duže ili kraće, da li je brža usluga…
ED: O izložbi Croatia je Hrvatska smo napisali sve, ili gotovo sve što se moglo napisati. Veliki projekat za koji ste dobili i neke od najprestižnijih svjetskih nagrada. Reci mi šta je bio najveći izazov tog projekta?
Damjan Geber: Najveći izazov je bio da je konceptualno izložba napravljena tako da povijest pišemo sami, da posjetitelji aktivno sudjeluju u građenju izložbe. Ta izložba je postavljena kao okvir koji se s vremenom trebao puniti, i publika je aktivno, u stvarnom vremenu, sudjelovala u stvaranju sadržaja. To, koliko znam, nikad niko prije na taj način nije napravio.
ED: Kako su ljudi prihvatili da budu dio cijele te priče?
Damjan Geber: U početku smo imali puno pokušaja, pogreški i adaptiranja da dođemo do ljudi, da im uopće objasnimo kako da sudjeluju, kako da dobijemo tu njihovu reakciju jer to mora biti intuitivno. To je prednost i ljepota digitalnog segmenta te izložbe koji je bio ključan, možeš u stvarnom vremenu testirati čitav niz ideja ili premisa i odmah dobiti rezultate. Digitalni tim je tu odradio najvažniji posao jer je uspio vrlo brzo pronaći pravi put da aktivira veliki broj ljudi. Mi od njih očekujemo da se nečega sjete, da to nađu, skeniraju, prihvate uvjete i stave na stranicu. Dakle, mi od ljudi očekujemo vrlo ozbiljan angažman. Pošli smo od pretpostavke da će ljudi to jednostavno htjeti uraditi. Neće, mi svi smo vrlo lijeni. Treba ljudima dati razlog zašto nešto napraviti. Taj razlog ne može biti preforsiran, on mora biti intuitivan. Trenutak u kojemu smo našli pravi intuitivan razlog pokrenuo se njihov samostalni angažman bez da ih tjeramo da to rade. Tada je sve eksplodiralo.
Žao mi je da izložba „Croatia je Hrvatska – povjest pišemo sami“ nije trajno ostala, ako ne u tunelu, onda negdje drugdje
ED: Da, ali za sve to je trebalo postaviti izložbu koja će njima biti zanimljiva, čiji će dio htjeti da budu. Šta je u toj postavci bilo najzanimljivije?
Damjan Geber: Kod samog fizičkog postava izložbe važno je bilo to da nismo smjeli ništa dirati jer je prostor tog tunela zaštićen. I kad smo spoznali da imamo zaštićen tunel u kojem nešto trebamo napraviti, postavilo se pitanje: kako? Kako napraviti nešto u prostoru u kojem niti jedan šaraf nismo smjeli taknuti. U Brigadi imamo fenomenalan tim dizajnera i arhitekata koji su smislili vrlo jednostavan sustav ‘tunela unutar tunela’. Izgledalo je vrlo komplicirano, a u suštini se zasnivalo na tri jedinstvena modula i kada smo to riješili mogli smo početi raditi. Za dva tjedna smo izgradili cijeli taj sustav jer smo našli sistem po kojem je on mogao funkcionirati. Drugi izazov je bio kiša, trebalo je kišu staviti u tunel. Da nema naših genijalnih suradnika, koji su prepoznali kvalitetnu ideju, kiše u tunelu ne bi bilo. Našli smo čovjeka koji se bavi navodnjavanjem i koji jedino što zna jeste stavljati cjevčice po podu i navodnjavati. Da je on bio standardni prodavač cjevčica vjerojatno bi rekao da to nije njegov posao i da se time ne želi zezati. Ali on je odmah prepoznao izazov u tome. On obožava to što radi i ta njegova strast nam je pomogla da zajedno nađemo potpuno novu tehniku. Imali smo simulaciju vode sa pravim prskalicama. Sve je izgledalo realno i bilo je onako kako treba biti, a nismo otišli u neku kompliciranu tehnologiju. I ta kiša kad je sjela, kada smo to sve upalili, kazali smo: „Vau, to je to.“ Imali smo bazen kojeg niko nije vidio. Taj bazen je konstantno cirkulirao tu vodu i kiša je stalno padala. Dan za danom, dan za danom i izložba je počela živjeti. Meni osobno je bilo jako drago da smo od starta postavili uvjet da nema cenzure. Povijest pišemo sami, kakva god ona bila. A ovakav tip povijesti, gdje ti na jednom mjestu imaš problematičnih 130 godina, nije niko kod nas do sada napravio. Kako će kustosi to sve postaviti, to je bio ozbiljan problem, da li će neko to okarakteritirati dobrim ili lošim? Svaki od tih perioda je imao nešto što je sporno. Uvijek smo govorili kako nismo mi ti koji ćemo to određivati, da će ljudi sami kazati šta je povijest za njih. Jednu jedinu fotografiju smo odbili objaviti i to zato što nismo bili sigurni što je točno na njoj, a izgledalo je potencijalno protuzakonito. Najveća ljepota je bila u tome da uopće nije bilo mržnje. Ljudi su tu povijest koja je, kada čitaš medije, prepuna mržnje, prihvatili kao svoja lijepa sjećanja, sjećanja svojih predaka i sebe kroz povijest. Potencijalna mržnja je bila strah koji smo pretvorili u veliku pobjedu.
ED: Šta bi eventualno danas uradili drugačije na toj izložbi, ima li nešto što se sad javlja kao ideja.
Damjan Geber: Ništa. Meni je to sve sjelo kako treba. Ono što bih ja uradio drugačije, a na to nisam mogao utjecati, jeste to da je ta izložba imala vremenski kraj. Trebala je ostati, ako ne u tunelu, onda negdje drugdje. Na kraju je sa Croatia osiguranjem dogovoreno da se izložba donira gradu, međutim nije bilo ili sluha ili lokacija tako da izložba nije ostala kao trajni postav. Toga mi je jako žao. Puno truda je uloženo, jako puno osobnih priča je ušlo u nju, ona je mogla postati naša trajna baština. Izložba nije bila moja, naša ili privatna priča Croatia osiguranja. Radili smo je kao javno dobro. Ljudi su dolazili po tri-četiri puta. Imali smo fantastičnih trenutaka. Jedna naša kolegica je stavila fotografiju svoga tate koji je bio prvak Jugoslavije u boksu i sada živi u Švedskoj. Došao je u Zagreb na nekakav obiteljski događaj koji su imali. Zamolila me je da stavim tu fotografiju jer joj dolazi tata pa bi ga dovela na izložbu. Došao je, vrlo je detaljno prolazio kroz izložbu, gledao je svaku sliku jer ga se sve jako osobno dotaknulo pošto više ne živi ovdje. I kada je došao do svoje fotografije, a pojma nije imao da će biti tu, on je samo počeo plakati. Bila je sa njim cijela obitelj, petnaestak ljudi. Kada je on počeo plakati i njima je zaigralo srce, a on je samo rekao: „Vidiš, mene se još uvijek neko ovdje sjeća. Ljudi još uvijek cijene ono što sam ja odavno napravio.“ Te osobne priče su bile fantastične. Sjećam se jedne bake kojoj je kćerka objašnjavala u dijelu tunela posvećenom Drugom svjetskom ratu, a baka joj je kazala da je ona tu, u tunelu, baš na tom mjestu sjedila u skloništu dok je Zagreb bombardiran. Te osobne priče su na kraju preuzele cijelu izložbu. To nam je bio cilj, a najviše smo se plašili hoće li do toga doći ili neće.
ED: Izložba vam je na neki način došla i kao relaks poslije avanture zvane rebrending Addiko banke.
Damjan Geber: To je bila prilično ozbiljna avantura jer je Addiko svojim rebrendingom dao vrlo ambiciozno obećanje da je 2+2=4. Time su kazali da su oni ti koji će klijentima i partnerima pojednostaviti bankarski proizvod. To obećanje je dato usred birokratske šume koja je regionalna, i koje pogotovo u bankarstvu nije lako ostvariti. Kada smo pristupili tom projektu rekli smo: „Ako ste vi ta jednostavnost, onda ta jednostavnost i meni, kao korisniku na tom prodajnom mjestu u poslovnici, mora biti pristupačna. Pitali smo zašto mi ljudima kompliciramo život i čekamo da dođu u našu poslovnicu, umjesto da mi, kao poslovnica, dođemo k njima. Kako to? Gdje su oni? U šoping centrima. Napravimo poslovnicu u kojoj imamo apsolutno otvoren prostor jer bankarska poslovnica je trgovina kao i svaka druga. U šoping centar ne idu samo klijenti Addiko banke, već svi. Bankarski proizvodi koje banka nudi moraju biti pristupačni kao i svi drugi prooizvodi.
Pilot poslovnica (u BTC-u Ljubljana) je na kraju bila toliko uspješna da je cijelu strategiju ritejla Addika pokrenula u tom smjeru. Prvo, mnogo je jeftinije, rezultati su bolji nego u klasičnim poslovnicama, ljudi fzički doživljavaju ono što je obećano i dobiju kredit bez komplikacija u vrlo kratkom roku. Uđu, obave, izađu. Nema zaštitara, nema barijera, nema nepotrebnih koraka. Ako je to obećanje brenda u svim drugim kanalima onda k vragu zašto ne inovirati prodajno mjesto, zašto ga samo dekorirati, staviti zeleni zid, lijep namještaj i igraonicu za djecu. Izbacili smo sve nepotrebne dodatke. Šta će nam kompjuterske igrice? Zašto bi ljudi došli u banku da se igraju na kompjuteru? Besplatan wi-fi? Zašto? Besplatni wi-fi mi govori da ću čekati, pa dok čekam da imam wi-fi. Nema wi-fija, znači nema čekanja. Uđi, izađi i idi u kafić pa se tamo nakači na wi-fi.
Ono što je meni najbitnije od svega jeste to da mi u ovom poslu nismo prvenstveno zbog novaca. Novac je naravno bitan, ali je strast bitnija
ED: To je to potrošačko oskustvo o kojem se danas uglavnom govori.
Damjan Geber: Jedan od najboljih citata kojeg sam vidio, vidio sam ove godine u Milanu na Dizajn forumu. Neki brend je imao svoj štand na čijem je ulazu pisalo „U digitalnom dobu doživljaj je sve.“ Mi svi danas tražimo doživljaj. Funkcionalno nam je dostupan na mobitelu, u džepu. Samo nam treba vremena, moramo ga osloboditi. Doživljaj očekujem apsolutno svugdje.
ED: Koliko ljudi radi u Brigadi?
Damjan Geber: Trenutno nas je petnaest. Nije to malo. Treba taj tim držati kompaktnim i trebamo se konstantno educirati.
ED: Ima li dovoljno posla?
Damjan Geber: Posla ima. Ne bih nužno volio da ga ima više ali bih volio više kvalitetnijeg posla, posebno želim više međunarodnog posla jer mislim da smo spremni, da smo se dovljno iskazali znanjem i iskustvom da sad to možemo izvoziti.
ED: Koliko vam tu mogućnosti pruža Grey mreža?
Damjan Geber: Za Grey mrežu smo mi jedinstvena usluga. U Grey mreži su pokrivene sve specijalnosti, osim fizičkog prostora. Kada je to u pitanju to je naša specijalnost, mi smo hub za cijelu Europu. Primjerice, natječaj za rebrending lanca trgovina standardno bi se odradio kao rebrending lanca trgovina. Sada, unutar tog standardnog lanca trgovina, postoji segment costumer experiencea kojeg mi radimo. Automatski je to holistički potpuno pripremljen rebrending u kojem klijentu praktički daješ do znanja da možeš pokriti svaki segment, dok neki drugi to ne mogu jer jednostavno nemaju to iskustvo. Sve više i više se radi na tome da umrežavanja različlitih agencija, na principu korištenja najboljih resursa iz pojedinih država, zapravo stvara dodanu vrijednost kojom ćemo biti jedna nova, modernija i dinamičnija mreža.
ED: Kako stoje stvari sa dobavljačima za vaše projekte.
Damjan Geber: To je sad trenutno veliki problem. Ono što svi čitamo da ljudi odlaze iz regije nije ključan problem, problem je što odlaze kvalitetni ljudi. To se nama u zadnje dvije godine pokazalo vrlo problematičnim. Da bismo bili uspješni u tome što radimo, moramo imati vrhunske partnere i dobavljače. Vrhunske građevinare, stolare, električare, bravare… Oni danas nemaju dovoljno ljudi jer su njihovi najbolji ljudi otišli u Austriju, Njemačku i druge države zarađivati bolje novce, i onda sve češće dolazimo u situaciju u kojoj je jako teško naći tim koji će raditi stvari na nivou onog kvaliteta koji nama treba. Sve više je to problem i to ne samo nama nego svima.
ED: Šta još nismo kazali o Brigadi, a misliš da je trebalo kazati?
Damjan Geber: Ono što je meni najbitnije od svega jeste to da mi u ovom poslu nismo prvenstveno zbog novaca. Novac je naravno bitan, ali je strast bitnija. Moramo imati strasti i moramo voljeti to što radimo. Mi sa tim nemamo problema. I dalje smo užasno strastveni, i dalje jako volimo to što radimo. Kada toga ne bude bilo, pa čak i da zarađujemo pet puta više nego danas, to neće biti firma u kojoj ja želim biti.