Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Odavno se spremam da nastavim pisati Dnevnik, ali događaji tako brzo svakog dana pretiču jedan drugog da taman dobijem ideju, sutra je razradim, prekosutra već staro. Pa hajde ponovo. Ako tako nastavim, neću napisati više nijedan. Zašto sam baš danas uzeo da pišem, nemam pojma. Ustao sam u 5, napravio sebi kafu, sjeo za računar i počeo pisati.
Danas se navršilo tačno 75 godina od oslobođenja mog Sarajeva u Drugom svjetskom ratu i 28 godina od početka opsade koja je trajala četiri godine u (nadam se) zadnjem ratu.
Uskoro (početkom maja) ću obilježiti 50 godina rada u komunikacijskoj industriji. U tih pet decenija sve se u mom životu i mom poslu promijenilo i to više puta. Jedina konstanta je moj brak sa Vedranom koji traje 43 godine.
Kad već baratam godinama da kažem i to da ću istovremeno kad i 50 godina rada u reklamnoj industriji, dakle početkom maja, proslaviti i svoj 70. rođendan. Ujedinjena Evropa i ja smo vršnjaci što znači da ćemo 9. maja i ujedinjena Evropa i ja ući u osmu deceniju života. Uvjeren sam kako će ta osma decenija biti moja najljepša, najuspješnija i najplodonosnija decenija života. Ja se za to pripremam već duže od pola godine i imam jasan plan. Znam šta sve trebam i šta sve želim da uradim narednih deset godina. Za Evropsku uniju nisam siguran da će preživjeti deceniju koja je pred nama. Evropa je stara, umorna, troma, bez ideja i pravih ljudi koji bi je poveli pravim putem. Harari kaže da čovječanstvu u borbi protiv koronavirusa nedostaje vođstvo i zato me ne bi iznenadilo da zadnja žrtva koronavirusa bude Evropska unija ovakva kakva je.
To koliko se mijenjao moj privatni život proteklih sedam decenija, nije toliko zanimljivo koliko su zanimljive, i ponekad dramatične, bile promjene koje su mijenjale način na koji sam radio svoj posao. Proteklih pet decenija radim u komunikacijskoj industriji. Da budem određeniji, ja sam svo vrijeme proveo u medijima. Pa i onda kada sam radio u advertising agenciji, moj je posao najčešće bio vezan za saradnju sa medijima. I kada mediji nisu toliko ovisili o oglašavanju, ja sam uvijek tražio nove poslovne modele kako bi medij, u kojem sam radio, ostvarivao što bolje prihode od ekonomske propagande ili tržišnog komuniciranja, kako se moj posao najduže zvao. Od reklame do integriranog komuniciranja. Mijenjao se naziv moje profesije, mijenjali su se načini na koje se posao radio, mijenjali su se društveni sistemi, ljudi, mijenjalo se sve.
Taman kada sam pomislio da je promjenama došao kraj i da ću ovih zadnjih deset godina, do osamdesete koliko sam još planirao raditi, mirno privesti kraju i uraditi sve ono što sam planirao, desiše se najbrže, najveće i najdramatičnije promjene ne samo u mom životu već u i životu svih ljudi na planeti Zemlji. Pojavio se koronavirus. Golim okom nevidljiv uspio je za četiri mjeseca pokoriti skoro čitav svijet i baciti ga na koljena.
Pet decenija je ozbiljan jubilej i zato sam ga planirao dostojno obilježiti. Prije dva mjeseca sam poslao e-mail na adrese 100 prijatelja, poslovnih partnera i saradnika iz cijele regije da dođu 7. maja u Sarajevo i da zajedno proslavimo. I svi su potvrdili svoj dolazak. Ekipa kakva se još nije okupila na jednom mjestu. Bio sam ponosan. A onda se pojavilo to malo čudo, golim okom nevidljiv virus i rekao: „E, nećeš“. Danas, tačno mjesec dana prije zakazane večere u Sarajevu, nisam siguran šta da uradim. Odluku ću morati donijeti u naredna dva-tri dana, ali kako sada stvari stoje, po svoj prilici ću morati otkazati. To veče, kada sam trebao ugostiti sto prijatelja iz cijele regije, samo Vedrana i ja ćemo popiti flašu vina za pola stoljeća moje profesionalne karijere.
I dok čekamo da sve prođe i da započnemo „novi život“ (kažu da u našim životima i u našem poslu više ništa neće biti isto), valja nam ostati kod svojih kuća i raditi koliko se može, i koliko ima posla.
To koliko ima, ili koliko nema posla, je stvar o kojoj bismo svi trebali razmišljati sad dok smo uglavnom u „hladnom“ pogonu. Industrija nam se već neko vrijeme ne nalazi u dobrom stanju. Klijenti postaju sve pohlepniji, traže sve sad, odmah i ako je moguće džabe. Većina agencija u borbi za što veći dio uvijek istog (pa i manjeg) kolača spuštaju cijene svojih usluga do minimuma, često na granici isplativosti. Ta isplativost ne omogućava ništa više od golog preživljavanja. Da li je to cilj i agencija i oglašivača? Isplati li se agencijama raditi tako da samo obezbijede prostu reprodukciju? I može li se industrija spašavati pisanjem paničnih pisama vladama da pomognu. Ista je situacija i sa medijima. Oni su definitivno najviše pogođeni smanjivanjem budžeta za komunikaciju. Pa nije svima stao posao. Mnogo je industrija kojima ide dosta dobro. Naravno, nije vrijeme za velike kampanje, ali bi se ipak moglo i trebalo komunicirati.
Može li se ovo vrijeme iskoristiti za strateško promošljanje o mjestu i ulozi komunikacijske industrije u društvu? Mogu li se kreirati nove strategije odnosa unutar industrije kako bi i ona, kada sve ovo prođe, bila drugačija, bolja i pametnija.
Prije dva i po mjeseca je na No Limit Sarajevo Advertising Festivalu, a odmah zatim i u programu Federalne televizije, premijerno prikazan dugometražni dokumentarni film No Limit na kojem sam, sa rediteljem Nedžadom Beogovićem, radio tokom cijele 2019. godine. Film je na našem YouTube kanalu pa ako vas zanima možete ga pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=9GiHwq31Mkc . Komunikacijska industrija Bosne i Hercegovine može kazati da je prva reklamna industrija u regiji koja je dobila svoj film.
I na još nešto bih vam skrenuo pažnju. Početkom juna mjeseca na Japodskim otocima će biti organizovan drugi susret mladih lidera naše industrije, trodnevna konferencija na kojoj ćemo imati šta kazati. Mi vjerujemo da će se do tada steći uslovi za njeno održavanje. Bit će to prva konferencija u ovoj godini. Mi se nadamo.
Više o konferenciji mladih lidera na: https://mladi-lideri.com/conference/
Sarajevo, 6. april 2020
