This article is also available in: English
Piše: Ekrem Dupanović
Gotovo pet decenija radim u oglašavanju i medijima i za svo to vrijeme mi se nije dogodilo ono što me zadesilo u zadnja dva dana prošle sedmice.
U četvrtak me nazvao momak (mislim da se zove Haris) i predstavio se kao PR menadžer Mikser House sa velikim i značajnim referensama u PR-u. Valjda je s ovim htio ostaviti utisak na mene i prepasti me već u startu. Onda je krenula bujica uvreda povodom teksta koji sam napisao o tome kako se Mikser bez glasa išunjao iz Sarajeva i tako stvorio situaciju u kojoj se po regiji ispredaju razne ružne priče o našem gradu. Derao se na mene i kao pokvarena ploča ponavljao kako nisam smio objaviti taj tekst te kako je sve laž, od riječi ro riječi. Kada je zastao na sekundu da uzme zraka, uspio sam i ja progovoriti. Pitao sam ga da li je laž baš svaka riječ? Rekao je da jeste. Na moje pitanje da li je laž i ono što je Ivan Lalić napisao u svom tekstu na Mikserovoj web stranici (što sam u cjelini prenio), rekao je da to nije, ali da sve ostalo jeste. Ponudio sam mu da napiše demanti uz obećanje da ćemo ga objaviti i to čak kao vanrednu vijest da bi bio više čitan. Odgovorio mi je da neće pisati demanti, ali da je spreman dati izjavu, shvatio sam, ako ga lijepo zamolim. I nastavio dalje da me vrijeđa. Prekinuo sam vezu. Ponovo je nazvao. Prije nego što je nastavio svoju tiradu, rekao sam mu da nemam živaca da ga slušam, i ponovo prekinuo vezu. Na njegove kasnije pozive nisam odgovarao.
U tom tekstu ja sam samo tražio da se kaže prava istina zašto je Mikser propao za tri i po mjeseca. To je rekord u propadanju. Šutnja koja je pratila zatvaranje Miksera dala je povoda mnogima u regionu da izmišljaju razne priče kako je Sarajevo krivo za sve, kako su Ivan i Maja prevareni itd. Šutnja je u ovakvim situacijama najgori izbor. Ako je propao zbog dugova, neka se kaže. Koliki su ti dugovi koji su se nagomilali za tri i po mjeseca? Tri četvrtine investicije od 300.000 eura su unaprijed bile obezbijeđene. Znači da je nedostajalo 75.000 eura, ili 150.000 maraka. Pa koji je to genije smislio poslovni plan po kome Mikser može za tri mjeseca zaraditi 150.000 maraka za dugove i još barem pola od toga za plaćanje mjesečnih troškova (najamnina ogromnog prostora, plate, struja, voda, hrana i piće za šank…). Pa nije Mikser rudnik zlata! Tekst sam zaključio rečenicom da sam se, ako je Sarajevo krivo, spreman prvi posuti pepelom, pljunuti na sebe i dati donaciju za ublažavanje dijela dužničkih bolova, ako je te bolove neko uopšte osjetio.
U ovom drkadžiji, PR menadžeru Miksera, prepoznao sam nekoga iz plejade mladih sarajlija, jebivjetara i ublehaša, koji su se nakotili u PR struci i kreativnoj industriji i koji prodaju šuplju priču anonimnim muzičkim grupama, privatnim televizijama, organizatorima koncerata i drugih evenata. Moj je savjet: kada vam trebaju usluge PR-a, obratite se nekoj od sarajevskih agencija, one znaju kako se to radi.
U petak rano ujutro nazavo me čovjek iz MUP-a Kantona Sarajevo i predstavio se kao inspektor za krvne i seksulane delikte (!!!). Vrlo ljubazno me je pozvao da dođem u MUP i dam izjavu po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva. Kada budem umirao, ako budem svjestan samrtnog čina, moći ću kazati da bih živio još najmanje tri godine da nije bilo tog telefonskog poziva. Naš sin Filip već neko vrijeme ne stanuje kod nas i prvo sam pomislio na njega. Nema šta drugo. Krvni i seksualni delikt. Iako nisam želio da čujem odgovor, ipak sam ga drhtavim glasom upitao o čemu se radi. Odgovorio je da je Sarajevska pivara protiv mene podnijela krivičnu prijavu. Uh, kako mi je laknulo. Otišao sam u MUP, inspektor i njegova asistentica su bili, ponovo moram reći, vrlo ljubazni. Upoznat sam sa podebelom krivičnom prijavom koja je obilovala glupostima, neistinama i izmišljotinama. Naravno, povod je tekst Ko je ovo podvalio Sarajevskoj pivari? koji smo objavili 8. septembra povodom očitog plagijata spota za češku vodu Mattoni čija je ideja (i sve ostalo) iskorištena za produkciju spota Lejla – voda ljubavi koju proizvodi Sarajevska pivara.
Optužen sam za krivično djelo kažnjivo po članu 295. krivičnog zakona Federacije BiH – iznuda i krivično djelo i člana 296. – ucjena. A sve to na osnovu izjave Melise Sefer Ličin, PR direktorice Sarajevske pivare, koja tvrdi da sam joj u telefonskom razgovoru prijetio da ću, ako ne obustave kampanju Lejla voda ljubavi, uništiti Sarajevsku pivaru i nanijeti joj nesagledivu štetu (!). Takođe je navedeno da sam u kontaktu bio agresivan, grub i bezobziran! Sve neistina do neistine. Dobro poznajem Melisu, nekoliko puta sam joj učinio uslugu, nikada se nisam o nju bilo čime ogriješio i nikako mi nije jasno kako je mogla navesti toliko neistina. Znam, spašavala je svoj posao. Ali nije sve u dukatima, ima nešto i u zlatu.
Prije nego ukratko opišem šta se dešavalo, samo jedna napomena. Mislim da ranije to nisam pominjao, ali sad hoću. U kampanji za vodu Lejla iskorišten je i slogan vode Jana koji je postao planetarno poznat kroz priču o Malenoj i Klepetanu – Jana, voda s porukom ljubavi. Slogan Sarajevske pivare je – Lejla, voda ljubavi.
Ja sam prijatelj Sarajevske pivare. I danas mislim da je to dobra kompanija i da joj treba pružiti svu podršku. Ja sam joj je davao kad god sam za to imao priliku.
Godine 1999., dok smo prikupljali nominacije za izbor najuspješnijih menadžera te godine u Bosni i Hercegovini (projekat Business magazina, čiji sam bio izdavač i glavni urednik), pitao sam za prijedlog i Zdenka Mihajlovića, izvršnog direktora Market banke, tada najuspješnije privatne banke u BiH (kasnije je preuzela Raiffeisen banka). Sa Zdenkom sam veliki prijatelj i visoko sam cijenio njegovo mišljenje. On je odlično poznavao privredu i privrednike. Malo je razmislio, a onda rekao da ima jedan odličan prijedlog, ali da nije siguran imam li ja petlje da ga prihvatim. Rekao je da misli na Nazifa Brankovića, direktora Sarajevske pivare. A to, imam li ja petlje, odnosilo se na činjenicu da su već godinu dana Pivaru češljali poreska inspekcija i finansijska policija. Svi mediji su brujali o tome, Pivara je svako malo bila na naslovnim stranama. Bilo je to vrijeme privatizacije. Sarajevska pivara je nekome zapela za oko pa je trebalo naći razloga da se Hilmo Selimović skloni sa čela kompanije. Rekao sam Zdenku da nemam ništa protiv, ako on zaista misli da je Branković odličan menadžer. Potvrdio je da jeste. Želio sam ga upoznati pa je Zdenko za par dana zakazao sastanak sa predsjednikom pivare Selimovićem. Kada smo došli u zakazano vrijeme kod njega su sjedili prof. Dr. Nijaz Duraković i Ekrem Lekić (časopis Valter). Zamoljeni smo da odemo kod Brankovića dok se sastanak završi. Otišli smo, upoznao sam Nazifa i odmah mi se dopao. Lagan, smiren čovjek, vrlo razložan, bilo je ugodno sa njim razgovarati. Kada je ispraćao prof. Durakovića i Lekića, Selimović im je očito rekao zašto smo Zdenko i ja došli. Prof. Duraković se vratio, ušao u Brankovićevu kancelariju, stavio ruku na moje rame i rekao: „Dupanoviću, ti znaš da profesor nikada ne griješi. Nazif ti je najbolji kandidat.“ Odgovorio sam da o tome ne odlučujem ja (iako jesam odlučivao) i zahvalio mu se na savjetu. Već tada sam znao da Branković ne može biti proglašen najboljim, ali i sam ulazak u krug 10 finalista je u to doba za Pivaru bio božiji dar. Svake godine je svečanost Menadžer godine direktno prenosila televizija, to je bio jedan od najgledanijih prijenosa u godini. Predstavljali smo deset menadžera i o svakome emitirali dvominutni film, a na kraju smo proglašavali jednog koji je bio malo ravnopravniji od ostalih. Nominacija Nazifa Brankovića i emitovanje dvominutnog filma o njemu je u to doba za Sarajevsku pivaru zaista bila jako važna stvar.
Kada je konačno ispratio svoje goste, Selimović se vratio i odmah mi kazao kako Nazif treba biti proglašen menadžerom godine, a da će me on za to bogato nagraditi. Odgovorio sam mu da nismo na pijaci i da nisam došao trgovati, a Zdenko je dodao: „Hilmo, nemoj tako razgovarati sa Ekremom“. Koliko je bilo očito da ću ja tog dana iz Pivare otići sa pozamašnom sumom novca govori i slijedeći detalj. To veče je u hotelu Holiday Inn održan Izbor sportiste godine Bosne i Hercegovine u organizaciji banjalučkih Nezavisnih novina. Poslije izbora, na svečanoj večeri, Vedrana i ja smo sjedili za stolom sa Hasanom Sarajlićem (Kopex-Sarajlić, Srebrenik) i Farukom Širbegovićem (Kompanija Širbegović, Gračanica). Dok je prolazio pored našeg stola prof. Duraković se okrenuo prema meni i kazao: „Mašala Ekice, što se danas klapilo“, pokazujući sa dva prsta prema malom džepu na svom sakou. Nisam mu ništa odgovorio.
Snimili smo film o Pivari i njenom direktoru Nazifu Brankoviću, emitovali ga u televizijskom prijenosu, napravili Pivari odličnu promociju u vrijeme kada joj je, vjerovatno, bilo najteže. Nikada više nisam otišao u Sarajevsku pivaru, sve dok Melisa Sefer Ličin nije iz Agencije MITA Group došla na mjesto direktorice odnosa s javnošću. A možda sam trebao doći i ranije. U vrijeme izbora najuspješnijih menadžera izdavao sam Business Magazin. Da sam otišao u Sarajevsku pivaru sigurno bih sklopio godišnji ugovor o oglašavanju. Ali nisam. Jako sam vodio računa o tome da sa menadžerima godine (oni koji su nominirani i oni koji su proglašeni najboljim), ne sklapam nikakve poslove o oglašavanju u Business Magazinu. Bilo bi da smo se dogovorili – ja njima titule, oni meni oglase.
Nekako u isto vrijeme se dogodilo nekoliko stvari koje su „oživjele“ moj kontakt sa Sarajevskom pivarom. Melisa je preuzela PR, Pivara je intenzivirala svoje marketinške i sponzorske aktivnosti, za direktora je došao Haris Kuskunović, čovjek kojeg dugo poznajem i sa kojim imam jako dobre odnose. Često sam dobijao pozivnice za različte evente koje Pivara organizovala. Ja inače rijetko idem na takve događaje, ali na pozive Sarajevske pivare sam se uglavnom odazivao zbog Melise i Harisa. I, naravno, redovno objavljivao tekstove na portalu, posebno na portalu Art&Business kojeg smo tada objavljivali jer je Pivara bila sponzor mnogih kulturnih institucija i događaja u Sarajevu. Bio sam na potpisivanju sponzorskog ugovora sa Sarajevo Film Festivalom, pa na promociji ugovora sa Narodnim pozorištem, na promociji specijalne edicija Sarajevskog piva na čijim su flašama bile etikete sa plakatima filmova bosanskohercegovačkih reditelja itd. Bio sam kod Harisa dva puta na kafi kada me je pozvao. Razmišljao sam da mu ponudim sponzorstvo portala Art&Business s obzirom na njihovo prisustvo u kulturi i umjetnosti, ali nisam. Da sam mu ponudio siguran sam da bih dobio sponzorstvo. Imao sam neku zadršku, nešto u meni je govorilo da to ne bi bio dobar posao. I zaista, da sam imao ugovor sa Pivarom, možda ne bih reagovao na plagijat spota vode Mattoni. Ovako imam punu slobodu u svom novinarskom radu.
I inače sam vrlo oprezan u izboru partnera sa kojim sklapam ugovore o strateškom partnerstvu, kada je oglašavanje na portalu Media Marketing u pitanju. Uvijek razmišljam unaprijed o tome može li mi jedan takav ugovor svezati ruke, učiniti me ovisnim. Ne mislim da ja sklapanjem ugovora činim uslugu svojim partnerima. Ne, samo sam htio kazati da im vjerujem, da ih veoma cijenim i da poštujem našu saradnju.
Imao bih još mnogo toga reći o Sarajevskoj pivari, ali to ću sačuvati za suđenje, ukoliko Tužilaštvo odluči da protiv mene podigne optužnicu za krivična djela ucjene i iznude.
Još jednom ponavljam da od Sarajevske pivare nikada, ali nikada nisam uzeo niti jednu jedinu marku.
Za kraj, samo jedan nauk za onog malog frustriranog PR-ovca iz Miksera i Melisu. Kada dođe do krize u kompaniji, onda se aktivira krizno komuniciranje koje nastoji ublažiti posljedice krize. Mikser i Sarajevska pivara su imali ozbiljne razloge da pokrenu krizno komuniciranje. Šutnja je najgora stvar, a oni su svo vrijeme šutjeli, ni riječju se nisu oglasili. Jernej Repovš u svojoj knjizi Kako nastaje i kako djeluje vizuelni identitet organizacije piše: Ako se iz organizacije čuje samo tišina, onda organizacija svima iz njene okoline pruža mogućnost da o njoj stvore sliku koja njima odgovara. To najčešće nije slika koja odgovara organizaciji.
