Piše: Ekrem Dupanović
U „moje“ doba uglavnom su se pili špriceri, ili gemišti, kako kome odgovara. Pola vina, pola Knjaza. Za gemište su najbolji bili banatski rizling i kutjevačka graševina. Ujutro – glava k'o trokrilni ormar.
Godinu dana prije Zimskih Olimpijskih igara Sarajevo 1984, dok sam za Radio Sarajevo pripremao seriju emisija o svim gradovima koji su prije nas organizovali zimske igre, bio sam u Voironu (Francuska), u posjeti tvornici skija Rossignol. Predsjednik kompanije je uveče za kolegu Savu Trifunovića i mene priredio večeru u jednom od najčuvenijih francuskih restorana koji se nalazi baš u tom malom gradiću. Porodični restoran sa tradicijom dugom 150 godina. Zbog našeg domaćina, predsjednika Rossignola, večeru je služio lično vlasnik restorana. Kada nam je donio bokal bijelog vina, Savo i ja smo uglas kazali da nam donese i mineralnu vodu. Čovjek je donio flašu mineralne i stao pored stola da vidi šta ćemo uraditi. Kada smo napravili špricere, mirno je sačekao da otpijemo par gutljaja, a onda nas je zamolio da ustanemo i napustimo restoran. Strašno smo ga uvrijedili što smo stoljetni ponos opbitelji, njihovo čuvenoi vino, krstili mineralnom. Samo zahvaljujući autoritetu našeg domaćina, nismo izletijeli van naglavačke.
Zbog učestalih glavobolja poslije noći provedenih uz špricere, polako se gubio moj interes za vinom. U međuvremenu sam shvatio da je vino fantastična stvar ako ga znaš piti i ako znaš koje vino ide uz koje jelo, ili koje vino ide uz predjelo, koje uz glavno jelo, a koje uz desert. Ako znaš o vinima, u njima možeš beskrajno uživati. Piti vino, to je umjetnost. I uopšte ti ne treba puno da bi se lijepo osjećao. Sjećam se večera kod Edija Košute u Ljubljani. Pijemo četiri vrste vina, od svakog pomalo i na kraju super osjećaj. Nisi pijan, a kao da jesi. Popio si, a možeš se slobodno odvesti autom do kuće. Razgovarao si cijelo veče, a nisi pričao gluposti svojstvene čovjeku koji je popio koju kap više.
Krajem osamdesetih sam često putovao kod Gorana Takača u Lozanu dok smo dogovarali otvaranje zajedničke agencije u Jugoslaviji. Kada smo je pokrenuli, viđali smo se još češće. I uvijek, naravno, odlazili na ručkove i večere u najbolje restorane. Goran je pušio Marlboro, ali poslije objeda bi uvijek naručivao malu bocu vrhunskog crnog vina, izvadio kožnu futrolu za cigare, uzeo jednu i uživao pušeći uz vino. To sam zapamtio, ali nisam obraćao veliku pažnju na ovu Goranovu naviku. Ja sam pio viski i, ponekad, pivo te takođe pušio Malboro. U ratu, u kojem sam preživio isključivo zahvaljujući uspomenama, sjetio sam se Gorana, crnog vina i cigara. Imao sam u kući jednu bocu Vranca i par cigara koje mi je nekad neko doneo sa Kube na poklon. Hajde, rekoh, da i ja probam. Napravim večeru, naspem čašu Vranca i zapalim cigaru. Lijepo. Pijuckam polako vino, pušim cigaru i uživam u sve ljepšem osjećaju. Na kraju, u ustima sam imao ukus koji se nije mogao porediti sa bilo čim do tada. Ako niste „sljubili“ crno vino i cigaru, probajte to još danas. Neprocjenjivo.
U posjetu Tikvešu proteklog vikenda povodom Festivala mladog vina, pozvala me je Elena Mladenovska, direktorica marketinga kompanije. Sve je započelo obilaskom butik vinarije Lepovo iz sastava Tikveš grupacije koja se nalazi u središtu vinograda u kojem se uzgajaju vrhunske sorte grožđa. Lokacijski, vinarija je odvojena od glavnih Tikvešovih pogona. Ona najbolje oslikava promjene koje su u Tikvešu nastale u zadnjih 14 godina od kako je kompaniju otkupio Svetozar Janevski i spasio je od propasti. U tih 14 godina u Tikveš je uloženo preko 40 miliona eura. Od vinarije, u kojoj je 70 odsto proizvodnje flaširano za tržište masovne potrošnje, a 30 odsto prodavano u bačvama (rinfuza), nastala je jedna od najsavremenijih vinarksih grupacija u regionu (i šire) koja proizvodi vrhunska vina. Dok i najbolje vinarije sanjaju da Robert Parker, najveći autoritet za vino na svijetu, nekom od njihovih brendova dodijeli 90 i eventualno koji bod više, neka vina iz Tikveša su već dobila ocjenu 95. Zadovoljni? „Da“, kaže mladi enolog koji nas je proveo kroz vinariju Lepovo i ispričao neke od najljepših priča o vinima koje sam ikada čuo. „Ali, to nas ne zadovoljava, želimo se što više primaći ocjeni 100“. Govorio nam je o vinogradima koji nas okružuju, o vrhunskim sortama grožđa od kojih se prave najkvalitetnija vina, o redukciji vinograda da bi se dobilo još kvalitetnije grožđe (redukcija je smanjivanje na šest grozdova po jednoj lozi da bi manje grožda dobilo na većem kvalitetu), o berbi nekih vrsta grožđa koja počinje u četiri sata ujutro, prije nego što sunce ugrije, a ono grožđe koje dotaknu sunčeve zrake odmah ide u hladnjake na par sati da bi se sačuvao idealan balans šećera i drugih karakterističnih sastojaka, o najkvalitetnijim bačvama na svijetu koje Tikveš nabavlja kod francuskog proizvođača (mala bačva košta 900 eura, velika – 2.600 eura, koriste se uglavnom za jedno, iznimno za dva punjenja i odmah se zamjenjuju novim), o najkvalitetnijim tehnologijama na svijetu koje se primjenjuju i o neograničenom ulaganju u znaje ljudi. Enolozi iz Tikveša svake godine odlaze po novo znanje u najprestižnije vinarije na svijetu, od Francuske do Novog Zelanda.
Poslije vinarije Lepovo, obišli smo veliku vinariju u sjeditšu grupacije i otišli na Festival mladog vina. Stigli smo taman kada se Sveto Janevski, predsjednik Grupacije obraćao gostima, bilo ih je oko hiljadu. Stajao je na pozornici sa čašom crnog vina u ruci okružen sa dvadesetak najbližih saradnika demonstrirajući i na taj način da su ljudi najveća vrijednost Tikveša. Sa njima je na kraju nazdarvio mladom vinu i novoj vinskoj godini u kojoj će na tržište iz te vinarije otići blizu deset miliona boca najkavlitetnijeg vina. Ostali smo na Festivalu cijeli dan. Uživali u vinu, vrhunskoj hrani i odličnom muzičkom programu. Sve to vrijeme razmišljao sam kako bih i ja konačno trebao početi uživati u vrhunskim vinima. Da bih to mogao, moram učiti i zato ću ovih dana u knjižarama potražiti svoje prve knjige o vinu.
Inače, Festival mladog vina je trajao dva dana i svakog dana Tikveš je imao oko hiljadu gostiju koji čine kompletnu ciljnu skupinu Grupacije: trgovci, distributeri, hotelijeri, ugostitelji, advokati, diplomate, novinari…
Sveto Janevski je prije Tikveša u svom vlasništvu imao Skopsku pivaru i Coca-Colu. Nedavno je počela njegova nova pivska aavntura. Kupio je Beogradsku industriju piva (BIP). Ne treba sumnjati da će i od BIP-a napraviti uspješnu priču kao što je to uradio sa Skopskim i Tikvešom.
Želim mu svu sreću.
Ponedjeljak, 20. novembar 2017.
