Autor: Ekrem Dupanović
Ovih dana u medijima čitamo, slušamo i gledamo kako sarajevski tramvaj vozi Sarajlije punih 140 godina. U tih četrnaest decenija u tramvaju je odigrana i jedna pozorišna predstava sa dva glumca: Zijahom Sokolovićem i Josipom Pejakovićem.
Prije nešto više od pedeset godina intenzivno sam se družio s Dubravkom Bibanovićem, Safetom Plakalom, Zijahom Sokolovićem i Josipom Pejakovićem. Zike i Josip pohađali su Dramski studio u Malom pozorištu, današnjem Kamernom teatru 55. Sjedili bismo uveče u predvorju pozorišne dvorane i šupljirali uz Mujinu rakiju. Mujo je bio domaćin u Malom pozorištu, držao je bife i imao najbolju rakiju.
Zike i Conja (Josip Pejaković) su kao polaznici Dramskog studija dobijali uloge u pozorišnim predstavama kojima uglavnom nisu bili zadovoljni. Najčešće su to bile uloge dvorskih luda ili nešto slično tome, a njih dvojica su smatrali da su zaslužili ozbiljnije uloge u kojima mogu iskazati sav svoj glumački talenat i znanje.
Jedno veče Biban, koji se već ozbiljno pripremao za studij pozorišne režije (nakon što je završio filozofiju u Sarajevu, završio je i režiju u Beogradu), predloži da organizujemo pozorišnu predstavu u tramvaju u kojoj bi jedini glumci bili Zike i Conja.
„Ima jedan odličan tekst – Maldororova pjevanja – koji je napisao grof de Lotreamont. Jako ozbiljan tekst. Ozvučit ćemo tramvaj, vas dvojica ćete stajati u dnu tramvaja i govoriti tekst, ljudi će ulaziti i izlaziti i prisustvovati pozorišnoj predstavi. Tekst ćemo preimenovati u Maldororov tramvaj.“
Dogovor je pao za minutu.
Ja sam preuzeo na sebe da obezbijedim tramvaj. Mislio sam – okrenut ću broj telefona Izeta Buševca, direktora GRAS-a, i stvar je završena. Ali nije bilo tako. Mjesec dana sam svakodnevno, po nekoliko puta vrtio telefon i uvijek dobijao odgovor sekretarica kako je direktor zauzet. Mislim da joj se kosa na glavi dizala kada bi čula moj glas.
Nakon mjesec dana sjedimo uveče uz rakiju. Zike i Conja su naučili tekst, Biban je pri kraju svog redateljskog posla, a ja nemam tramvaj bez kojeg nema ni predstave. Pogledam na sat i vidim da još uvijek mogu stići na željezničku stanicu. Izjurim iz pozorišta, zaustavim prvi taksi i stignem na voz za Beograd.
Ujutro, po dolasku u Beograd, sjednem u taksi i kažem vozaču da me vozi u hotel „Jugoslavija“, koji je otvoren prije par mjeseci. Bio je to prvi hotel de luxe kategorije u Jugoslaviji – ulazak kapitalizma na velika vrata u našu socijalističku državu. Sticajem okolnosti (o tome nešto kasnije) ja sam u tom hotelu već boravio punih mjesec dana i znao sam da u sobama nema direktnih telefona: okrene se centrala i kaže koji vam broj treba. Telefonistica onda okrene taj broj i kaže: „Dobar dan, ovdje hotel Jugoslavija, traži vas naš gost…“ Nije ga bilo ko se ne bi odmah javio. Zove gost iz hotela „Jugoslavija“, nije to bila mala stvar.
Po dolasku u hotel uzeo sam sobu, okrenuo centralu te dao broj direktora GRAS-a u Sarajevu. Izet Buševac mi se odmah javio. Rekao sam mu šta mi treba, sve je prihvatio, obećao tramvaj i pozvao me na kafu sutra u 11 sati. Spustio sam slušalicu, sišao na recepciju, platio račun, taksijem se odvezao na željezničku stanicu i stigao na prijepodnevni voz za Sarajevo.
Buševac je bio toliko impresioniran „gostom hotela Jugoslavija“ da je o trošku GRAS-a angažovao troja vatrogasna kola da operu Marijin dvor, odakle je kretao tramvaj, jer je trotoar bio sav u blatu od opalog jesenjeg lišća – padala je kiša.
Otkud ja u „Jugoslaviji“?
Par mjeseci prije „Maldororovog tramvaja“ počeo sam volontirati u sarajevskom dopisništvu beogradskih Novosti, koje su imale praksu da izuzetno talentovane dopisnike pošalju mjesec dana na praksu u beogradsku redakciju. Kako sam, po ocjeni urednika, ispunjavao uslove, poslali su me u Beograd. Njihova obaveza bila je da mi pokriju sve troškove, što je uključivalo i hotelski smještaj.
Sreten Petrović, šef sarajevskog dopisništva, dao mi je u zadatak da završim neke važne stvari sa Mikijem Stamenkovićem, glavnim urednikom.
Po dolasku u Beograd javio sam se Milojki Mlađenović, šefici dopisničke službe. U Beogradu je bio Sajam tehnike, što je značilo da u gradu i 50 kilometara oko njega nije bilo slobodne hotelske sobe – dukatima da plaćaš. Zato mi je Milojka kazala: „Bato, vidim ja da si ti sposoban. Naći ćeš ti sebi hotel, samo mi nakon mjesec dana donesi račun da ga platimo.“
Izašao sam iz Novosti, sjeo u taksi i rekao vozaču da me vozi u „Jugoslaviju“.
Čitao sam da je hotel otvoren i da su cijene takve da niko, osim stranaca, ne ide u njega. Naravno da je bilo slobodnih soba. Udobno sam se smjestio.
Ujutro me Milojka pita jesam li našao hotel. Kažem da jesam. Ona ne pita koji, ja ne govorim. Kada sam joj nakon mjesec dana donio račun iz „Jugoslavije“, umalo je nije strefio šlog.
„Pa zar si morao baš u Jugoslaviju?“
„Vi niste rekli ništa, osim da sebi nađem sobu u hotelu. I ja sam je našao.“
