HURA Party u Zagrebu je bio veliki događaj za hrvatsku komunikacijsku industriju kroz koji je, vjerovali ili ne, od pet popodne do ponoći prošlo preko hiljadu ljudi. Došli su skoro svi koji su trebali biti viđeni i koji su željeli sresti druge. To je advertising, industrija koja se bavi komuniciranjem. Ne možeš raditi u komunikacijskoj industriji, ako ne komuniciraš. Zato smo Vedrana i ja doletjeli iz Sarajeva u Zagreb samo da bismo bili na HURA partiju i na jednom mjestu vidjeli one koje želimo i trebamo vidjeti. Nisu bili svi jer su neki još uvijek na godišnjem, a znam njih nekoliko koji su prekinuli godišnji, došli na Party i ponovo se vratili odmaranju. HURA party se ne propušta. Bilo je i onih koji su u nevjerici pitali: „Zar je moguće da ste ti i Vedrana iz Sarajeva došli samo radi partija?“ „Da“, odgovarao bih. „Dunjin poziv se ne odbija“. Osim što se Dunjin poziv prihvata bez pogovora, dolazak na party je bio racionalan potez. Da bismo vidjeli sve prijatelje, saradnike i poslovne partnere, koje smo sreli na partiju, trebalo bi nam najmanje deset dana tumaranja Zagrebom i Hrvatskom. Ovako dođeš, vidiš, popričaš i odeš. I sve u jedno predvečerje.
Zaista je bilo impresivno. Preko hiljadu ljudi, desetak dobro opremljenih šankova i jedna nevjerovatno pozitivna energija. Industrija puni baterije i hvata zalet pred zadnje tromjesečje u kojem valja popeglati u poslu sve što treba i godinu učiniti što uspješnijom.
Naravno, prvi zagrljaj je bio sa Dunjom Ivanom Ballon koja je sa svojom ekipom uložila maksimum da sve bude kako je bilo, a bilo je, rekoh, izvanredno. Ulaz je bio otvoren u 17,00 sati, razlaz oko pola noći. Dunja je za svakoga imala osmijeh i po koju riječ. Mene je odmah prisvojila, tako da sam veći dio vremena provedenog na zabavi proveo u njenom društvu.
Govorila mi je o HURA-i, njihovim projektima, poslu koji se stalno širi i timu koji je već narastao na 10 uposlnika. Impresivno! Ja sam Dunji govorio o Advertissimu. Zapravo ja sam Dunji prenio prve infornacije o konferenciji i koncertu koje planiramo za 20. februar iduće godine. Zamolio sam je za pomoć i obećala je, a kad ti Dunja obeća pomoć onda zaista i pomogne, kod nje nema praznih obećanja. Pomoć će nam zaista trebati jer je Advertisimo skupa i vrlo zahtjevna „igračka“.
Ubrzo su nam se priključili Jelena Fiškuš i Sean Poropat, čelni ljudi agencije Sonda iz Vižinade (Istra). Osim što je na čelu Sonde, Jelena je i na čelu cijele hrvatske komunikacijske industrije kao predsjednica HURA-e. Pored Jelene, Dunje i Seana ja sam se svima doimao kao kulturno-istorijski spomenik.
U Sondi su zatrpani poslom, imaju dobre rezultate, klijenti su zadovoljni. Ko o čemu, ja svima o Advertissimu. Jelena misli da je to odličan projekat i da je važno da se advertising industrija povezuje sa kulturnim događajima jer nam toga nedostaje.
Prilazi nam Vanja Činić (Bruketa&Žinić&Grey), jedan od naših najomiljenijih kolumnista. Nema ko ne čita How to Mijau, samo ga u zadnje vrijeme nije bilo. Bio je na odmoru, napunio je baterije i obećao uskoro poslati novi tekst. Jedva čekam.
Tu je i „mladić“ koji je tek postao punoljetan. Tomo Ricov bio je vrlo tražen na partyu jer su svi željeli saznati ponešto o 18. Weekendu. Bez obzira na naše (posebno moje) godine prisjetili smo se prvog okupljanja u Rovinju, kako je sve nastalo i kako se razvijalo. Ja se sjećam svih Weekenda na kojima sam bio i toga da sam se od silnih razgovora tokom dana uveče vraćao u hotel umoran kao da sam cijelog dana kopao u rudniku. Ovakvi događaji su ipak za mlađe ljude. Čestitao sam Tomi 18. rođendan i inače na činjenici da je od Weekend Media Festivala napravio najpoželjniji događaj u regiji. Na rastanku rekao je da je veoma zadovoljan intervjuom koji je objavljen na portalu Media Marketing i na pitanjima koje mu je poslao Sead Fočo.
Neko mi prilazi s leđa i rukama pokriva oči. Svi se smiju, a ja pojma nemam ko je. Kada sam se okrenuo, mom iznenađenju nije bilo kraja: Brankica Janković (Aquarius Banja Luka). Nju ni u snu nisam očekivao sresti u Zagrebu. Imala je sastanak sa zagrebačkim klijentom i tu saznam da je Aquarius otvorio svoje agencije u Beogradu i Zagrebu i tako, koliko ja znam, postao prva agencija iz BiH koja je u organizacionom smislu iskoračila na druga tržišta. Brankica je dobila informacije kako njena zagrebačka agencija može postati članica HURA-e.
Bio je tu i Branko Eder (AOXI biolab), jedan iz stare garde, moj drug još iz „partizana“. Zagleda mi lice, Dunja ga pita šta gleda, a on kaže „Vidiš li ovaj ožiljak preko cijelog desnog obraza. To je uspomena od prije 35 godina kada je Ekrema, poslije Golden Druma, jedan mlađi saradnik vozio za Sarajevo. Na izlazu iz Zagreba stajala je kolona vozila. Momak nije najbolje vidio, uletio je sa Ekremovim Nissan Patrolom između dvije kolone i od siline udara probio se na prvo mjesto. Ovaj ožiljak je od ‘štoka’ koji se Ekremu zabio u lice i ostat će mu kao trajna uspomena na događa koji je za njega mogao završiti tragično da je štok još samo par milimetara ušao dublje u lobanju.“ Branko i ja smo se prisjećali događaja na kojima smo sudjelovali, prijatelja sa kojima smo se družili i projekata koje smo radili. Za mene je ovo bio rijedak povratak u dalju prošlost. Gotovo da se i nemam više s kim prisjećati našeg „zlatnog“ doba.
Svoje kontakte na partiju sam zaokružio sa Barbarom Tolić-Aušić, jednom od Dunjinih najbližih saradnica. Sa Barbarom se često dopisujem i od nje dobijam jako vrijedne informacije o HURA projektima koje vrlo rado objavljujemo na portalu. Barbara o hrvatskoj industriji komunikacija zna sve i zna svakoga. Što god mi treba, ja samo nju pitam. Razgovarati sa Barbarom za mene je bio pravi užitak i taman odlična priča za kraj mog partijanja. Dva sata je bilo dovoljno i meni i partiju. Dunja nas je zadržavala da još ostanemo, ali i nju sam želio osloboditi obaveza. Odjednom mi je na um pala riba, poželio sam dobru ribu sa gradela. Na izlasku sretnem Krsitijana Gregodića (Valicon) koji me je pokušavao vratiti da popijemo po jedno piće, zanemarujući činjenicu da ja već 30 godina nisam okusio kap alkohola. Umjesto toga pitao sam ga gdje u Zagrebu mogu pojesti dobru ribu? „Konoba Dida“, odgovorio je Kris kratko. Sjedamo u taksi i odlazimo do konobe. Kris je bio u pravu. U životu nisam pojeo boljeg Šampjera. Od sada ko i mene pita za morske deliicije u Zagrebu, moj prijedlog je Konoba Dida.
I na kraju, ali ne i najmanje važno, sa nama je dva dana bila naša nova saradnica iz Zagreba Antonija Barišić. Mlada, vrlo pametna i zaljubljena u marketing. Ovo samo da je pomenem, a o njoj ćete narednih godina slušati mnogo.
