Piše: Ekrem Dupanović
Na današnji dan prije 31 godinu, dakle 9. januara 1992. godine u 12,00 sati, promovirao sam prvi broj Business Magazina čiji sam bio izdavač i direktor. Promocija je održana u hotelu Holiday Inn (spojili smo restorane Bosna i Hercegovina). Događaj sam najavio prvog radnog dana u 1992. godini poslavši pozive na adrese preko 200 bosanskohercegovačkih menadžera. Dva dana kasnije, udarna vijest vcečernjeg TV Dnevnika bila je najava Radovana Karadžića (kasnije ratnog zločinca), da će 9. januara u kongresnoj dvorani Holiday Inna biti održana Skupština SDS-a na kojoj će biti proglašena Republika srpska i njen Ustav. Petnaest minuta nakon te vijesti u stanu je zazvonio telefon. Na linije je bio Jadranko Prlić, u to doba jedan od najveći bh. menadžera. „Otkazuj promociju! Jesi li čuo da istog dana u isto vrijeme Karadžić proglašava Republiku Srpsku.“ „Ko ga j***. Neka on otkaže skupštinu radi nas,“ odgovorio sam.
Tako je i bilo. U istom hotelu i u isto vrijeme sudarila su se dva dijametralno suprotna koncepta Bosne i Hercegovine. Jedan ultranacionalistiučki, fašistički, rušilački, retrogradan i jedan pozitivan, profitabilan i prosperitetan. To veče Zekerijah Smajić je napravio istorijski prilog u trajanju od 11 minuta za Yutel TV. Krenuo je iz kongresne dvorane sa Karadžićeve skupštine. U krupnim kadrovima Radovan Karadžić i Biljana Plavšić zakrvavljenih očiju najavljuju kako će krv teći Bosnom. „Samo dvadesetak metara dalje,“ kazivao je Smaijić, „u istom hotelu i u isto vrijeme govorilo se o nekoj drugoj budućnosti Bosne i Hercegovine!“ Kamera zumira jastoga od preko metar koji se razvalio na stolu na kojem je u sredini restorana bio postavljen ručak. Ide par izjava velikih direktora, pa se kamera seli u kongresnu dvoranu gdje se najavljuje rat, zatim se opet vraća među menadžere i tako punih 11 minuta. Prilog za istoriju.
Gotovo pola sata nakon što smo se okupili, u restoran je bukvalno utrčao Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine i ministar privrede. Bio je sav zadihan i oznojen. „Gdje je zapelo Muhamede,“ pitam ga. „Znaš šta mi se desilo? Imao sam jedan važan sastanak u gradu i kad sam se vratio u kabinet sekretarica mi je kazala da kasnim 10 minuta na promociju Business magazina. Istrčao sam van i prešao preko tramvajskih šina samo da što prije stignem. Pitam na recepciji Holiday Inna ‘Gdje je ONO, a recepcioner mi kaže ‘u kongresnoj dvorani’. Ustrčim uz stepenice, uletim u dvoranu i zaustavim se na sredini. Za govornicom vidim Radovana Karadžića koji prilično bahato i ljutito govori. Kada me je ugledao reče-: ‘Muhamede, ono na šta si ti pošao nije ovdje nego u restoranu.“
Atmosfera među menadžerima je bila fantastična, razgovaralo se o prosperitetnoj i profitabilnoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ovu ću promociju pamtiti po još jednom, za mene vrlo značajnom događaju.
Druženje menadžera je trajalo negdje do 15 sati i tada su se gosti počeli razilaziti. Ostalo nas je desetak. Pili smo vino, direktor hotela Senad Fetahagić je svirao klavir i pjevao. Atmosfera kakva se samo poželjeti može. Sa nama je bio i Nikola Cucić, direktor BOSNA-RE osiguranja, zet Branka Mikulića, predsjednika Organizacionog komiteta Zimskih olimpijskih igara „Sarajevo 1984“. Dva mjeseca nakon promocije Business Magazina u Albertvilu (Francuska) su se održavale Zimske olimpijske igre pa sam Nikolu pitao šta će mu punac donijeti iz jer sam bio siguran da Branko ide na Igre kao gost, obzirom da je bio predsjednik ZOI 84. „Ne ide Branko u Albertvil,“ kazao je Nikola. „Po protokolu MOK poziva samo generalne sekretare, ali ne i predsajenike“. Istog časa mi je sinula ideja da pozovem Branka da bude moj gost u Albertvilu. Ja sam u to doba bio direktor jugoslovensko-švicarske marketing agencije IMS/Studio 6 Yugoslavija čiji je vlasnik bio Goran Takač iz Lozane. Ja idem u Albertvil jer me Goran pozvao da budem njegov gost. Pomislio sam: ako dovedem Branka u Albertvil prvo ću obradovati predsjednika MOK-a, Huana Antonia Samarana. ZOI Sarajevo 84 su bile prve Olimpijske igre koje je Samaran organizovao kao predsjednik MOK-a i zvanično su bile proglašene najuspješnijim Zimskim igrama u istoriji. Samaran je zbog toga bio jako zahvalan Branku. Obradovat ću i Artura Takača, direktora ZOI 84, koji je u tom trenutku bio Samaranov savjetnik. I, konačno, obradovat ću i Gorana koji je jako volio Branka i bio mu je zahvalan za podršku koju mu je pružio u izradi prve zvanične knjige o jednim olimpijskim igrama.
Zatražio sam od Nikole da mi da Brankov broj telefona. Kada sam došao kući oko devet sati uveče, hrabar kako čovjek može biti kada ima dosta vina u sebi, okrenuo sam Brankov telefon. Javio se. Predstavio sam se i rekao da ga pozivam da bude moj gost na Olimpijskim igrama u Albertvilu. Bio je iznenađen. „Ne znam ko si, ni zašto ti mene zoveš… Dođi kod mene sutra u 11 sati da mi objasniš.“ Kada mi je sutra otvorio vrata rekao je: „Ja sam odlučio da idem s tobom, ali daj mi malo objasni zašto ti mene zoveš da idem s tobom?“ Bile su dovoljne samo tri rečenica u kojima sam pomenuo Artura i Gorana i to da u Jugoslaviji vodim Goranovu agenciju, pa da mi potpuno povjeruje i prihvati poziv.
Kada sam se u Albertvilu pojavio sa Brankom (prethodno sam rezrvirao dva apartmana za nas kod Seada Dizdarevića), Goran i Artur su bili iznenađeni i veoma sretni. Kada je sutra ujutro na probnoj vožnji spusta Artur Samaranu rekao da je Branko u Albervilu, ovaj se ukočio. Rekao je svojoj sekretaricai, koja stajala do njega, kako želi da ga odmah vidi. Odgovorila mu je kako naredna tri dana nema minutu slobodnog vremena. „Ko ima najduži termin?“ „Vaša kraljica, gospodine predsjedniče, sat vremena danas popodne.“ „Skratite je na pola sata, hoću što prije da vidim Branka!“
Kada je Branko krenuo na sastanak trebao sam i ja da idem sa njim, bio sam upisan u protokol. Rekao sam Seadu Dizdareviću da ide umjesto mene jer je tada činio velike korake u olimpijskom komitetu i smatrao sam da je njemu to važnije i korisnije. O Seadu Dizdareviću ću pisati u sklopu mog obilježavanja 40-te godišnjice ZOI 84. Reći ću sad samo to da je Sejo već par godina vlasnik svih prava na sve ulaznice za sve olimpijske igre na svijetu.
Bili su to nezaboravni dani sa Brankom u Albertivlu. Cijeli dan smo bili zajedno i razgovarali o svemu i svačemu. Par mjeseci prije Alberttvila Branko je podneo ostavku na mjesto predjednika jugoslovenske vlade. Bio je to moralni čin jednog moralnog giganta. Prvi predsjednik jedne jugoslovenske vlade koji je podneo ostavku. Pitao sam ga zašto je to učinio. Ispričao mi je sve i zamolio me da to ostane među nama jer mi je rekao neke stvari koje prije toga nije kazao nikome.
U Albertiv smo letjeli iz Beograda. Kada smo stigli u Beograd, Branko se javio ministru vanjskih poslova koji nam je odmah organizovao vize za Francusku. U rano popodne smo krenuli na aerodrom, po nas je došao Mercedes ministra vanjskih poslova. Dva policajca na motorima ispred i iza automobila. Mali dokaz koliko su poštovali Branka.
Inače, za Titovog života, Branko je bio čovjek kojeg je veoma cijenio. Kada su jedne godine vršene promjene u jugoslovenskom rukovodstvu, Tito je rekao: „Ne dirajte mi Branka, sve ostalo mijenjajte:“
Mjesec i po dana nakon našeg povratka iz Albertvila izbio je rat. Vrijeme između Albertvila i rata jednom sedmično smo zajedno večerali sa svojim suprugama.
Nakon tri ratna mjeseca prvi put sam izašao sa Dobrinje u grad (Dobrinja je naselje na kraju grada u kojem živim, bila je blokirana u blokiranom Sarajevu, nije se moglo ići u grad), transporterom kojeg su iz komande korpusa poslali da me izvuče kako bih u Olimpisjkom komitetu BiH dobio brif za brošuru koju je trebalo napraviti za naš olimpijski tim koji se pripremao za OI Barcelona ’92. Zamolio sam ljude koji su došli po mene da me prvo odvezu do Brankove kuće da ga vidim pa ćemo onda u Olimpijski komitet. Obradovao se kad me je ponovo vidio na svom kućnom pragu. Pozvao nas je sve unutra i rekao supruzi Rajki da donese bocu vina. Pitala ga je: „Branko jel’ znaš da je zadnja?“ „Znam Rajka, donesi je.“ Dok je vadio čep boce crnog vina na kojoj nije bila nikakva etiketa, rekao je: „Ovo je zadnja boca vina koju sam od Tita dobio!“
Odmah poslije rata mijenjali su se nazivi nekih sarajevskih ulica. I moja je dobila novom ime: Branka Mikulića! Ja stanujem na broju 1. „Ima boga da je k’o zrno bibera,“ uzviknuo sam kad sam vidio tablu s Brankovim imenom i prezimenom.
Da, ja slavim 9. januar 1992. godine. Imam i razlog koji nema veze sa Danom RS-a.