Loša mi je navika da uveče na spavanje idem s mobitelom i kad legnem čitam news portale. Loša navika iz najmanje dva razloga: prvo, neću pročitati ništa novo, a drugo, neću pročitati ništa dobro. Ničeg novog i ničeg dobrog na ovom svijetu nema na dnevnom nivou. Pročitati, poslušati ili pogledati vijesti jednom sedmično bi bilo sasvim dovoljno, ako čovjek hoće da sačuva svoje mentalno zdravlje.
Do sinoć je jedina dobra vijest već danima to da je film Quo Vadis, Aida?, rediteljice Jasmile Žbanić, najozbiljniji kandidat za Oscara kojeg dobija najbolji film izvan SAD. To bi, nakon filma Ničija zemlja, Danisa Tanovića, bio drugi Oscar koji stiže u Sarajevo. Sinoć čitam lošu vijest. Jasmila i njen suprug Damir su od juče pozitivni na koronavirus. Jasmila sad neće moći putovati svijetom i promovirati film. Ipak sam siguran da Oscar za nešto više od mjesec dana stiže u Sarajevo. Svijetu, a i polovini Bosne i Hercegovine, je konačno trebala biti ispričana istinita priča o Srebrenici. Bilo bi dobro da Savjet bezbjednosti UN onog idiota od trenutnog šefa moje države, grmalja i seljačinu Milorada Dodika, posebnom rezolucijom prisili da pogleda film, iako on jako dobro zna šta se dogodilo u Srebrenici, samo je čovjek patološki lažov.
U Bosni i Hercegovini situacija sliči onoj iz grupnog sexa. Svi zabušavaju. Dok je cijeli svijet bio u grozničavoj potrazi za vakcinama, naši političari su se prepucavali čija je to odgovornost. Kao, na Vijeću ministara je (državni nivo). Na čelu VM je Zoran Tegeltija, Dodikov čovjek koji je uradio sve što je trebalo da do nabavke vakcina ne dođe jer mu je takav zadatak stigao od šefa. U međuvremenu, Republika Srpska je prekršila pravilo i sama nabavila vakcine. I hvala Bogu da je tako urađeno. Dok su u Federaciji BiH kantonalne (na pola državne teritorije imamo 10 kantona sa 10 vlada i 10 parlamenata) i federalna vlada bile zbunjene pandemijom i time šta se događa, normalne vlade su vodile brigu o svojim građanima i nabavljale vakcine. Mi sada živimo od sadake (milostinje). Srbijanski predsjednik Vučić (beskrajno mu hvala), veliki igrač, iz zajebancije sjedne u avion, doleti u Sarajevo, okupi trojicu kokuza (siromaha i bijednika), članove Predsjedništva BiH, preda im vakcine, ponizi ih, pojede ćevape i vrati se u Beograd, a da se nije maknuo s aerodroma. Onda trio La kampanela, članovi Predsjedništva BiH, Dodik, Džaferović i Komšić, odlete u Ankaru pa od turskog predsjednika Erdoğana iskamče 30.000 doza vakcine i još se Komšić, koliko je glup, javno zahvali Erdoğanu na tim vakcinama, umjesto da ćuti i sagne glavu od sramote.
Prije nego sam od muke isključio mobitel i pokušao zaspati, čitam lekciju koju je dr. Dragan Stevanović očitao načelnicima sarajevskih općina. Sarajevo je jedno od trenutno najvećih žarišta koronavirusa u Evropi. Sve više nalikujemo Bergamu, samo što ljudi još nisu počeli umirati na ulicama. A hoće uskoro, ako se oni koji su plaćeni da vode o brigu o građanima ne dozovu pameti. Svakog dana oboli ili umre neko od meni bliskih i dragih ljudi. Češće nego u ratu.
Da biste uradili test i snimili pluća, što je prvi korak ka terapiji, morate satima stajati u redu i trpiti brojna maltretiranja. Pri tom, naravno, svaki bolesnik ima povišenu ili visoku temperaturu. Da bi se dokopao antibiotika, treba najmanje dan ili dan i po nakon snimanja čekati da sazna kakva su mu pluća jer toliko treba medicinskom osoblju, u jedinoj ambulanti čiji se snimci zvanično priznaju za ulazak u korona proceduru, da pogledaju snimak i saopšte stanje. Dok čekaju da snime pluća, bolesnici satima stoje na kiši i snijegu pa dr. Stevanović predlaže da se postave nadstrešnice kako bi se ljudi zaštitili od padavina. I još predlaže da se postave klupe na potrebnoj udaljenosti, kako bi građani, koji plaćaju općine i općinske načelnike, mogli sjesti jer kad te strefi korona, ona prvo udara na pluća i noge. Hladno je pa ne bi bilo zgoreg da se postave velike plinske grijalice kako bi višesatno čekanje bilo koliko-toliko podnošljivo. I, na kraju, dobri dr. Stevanović predlaže općinskim birokratama da ljude, dok čekaju, počaste čajem. Da li je ovo sve previše? Za iole normalnog čovjeka nije, ali za budale od naših političara to je nerješiv problem, njihova pamet ne doseže dotle, ili u svemu ovome ne vide mogućnost da nešto ušićare i stave u svoj džep, pa ih ne zanima. Njima se odjednom žuri i nemaju vremena. Federalna i vlada sarajevskog kantona kao da su tek juče saznale da svijetom godinu i čitav jedan kvartal hara pandemija pa ništa do sada nisu uradile da se nabave vakcine (osim što je federalni premijer na samom početku ukrao novac kroz nabavku respiratora za šta mu se sad sudi, a on i dalje vlada), pa odjednom naređuje i skraćuju rokove. Premijere Fortu i Novalića sustigla naknadna pamet. Federalni premijer daje rok od 48 sati da kompanije iskažu namjeru za nabavku vakcina i dostave ponudu s cijenom i rokom isporuke. I gle čuda, javi se jedna seoska kompanija koja kaže da će vakcine isporučiti dan-dva nakon potpisivanja ugovora. To znači da je neko kontaktirao tu kompaniju ranije, pripremio je, dogovorio sa njom podjelu tala i dao rok od 48 sati za potpis ugovora prijeteći direktoru Zavoda za javno zdravstvo da će biti smijenjen (prijetio mu je federalni premijer javno), ukoliko „do sutra u 10 sati ne potpiše ugovor“. Ugovor nije potpisan jer nije dostavljena sva neophodna dokumentacija, rokovi su produženi za dan-dva, javio se jedan novi ponuđač koji je odobren na hitnoj sjednici Vlade u devet sati uveče. U cijeloj ovoj situaciji j**e lud zbunjenog pa se rađaju smušeni.
Jedva sam zaspao poslije svega što sam pročitao na dva tri lokalna news portala. Usnio sam nevjerovatan san.
Jasmila Žbanić je dobila Oscara i sad idemo na dodjelu. Ići ćemo autobusom (!) nas dvadesetak. Mi ćemo sjediti u prednjem dijelu autobusa, a Jasmilu i Damira smo udobno ušuškali u drugom dijelu jer su pozitivni na koronu. Dok mi autobusom stignemo do LA, njih dvoje će ozdraviti, zato i idemo autobusom koji nalikuje onom iz filma Ko to tamo peva. Sve je potpuno nadrealno. Autobus polazi ispred moje kuće, ja sam na čelu organizacije. Došlo je puno ljudi da nas isprati, da prospe vodu za autobusom jer je to lijep bosanski običaj kad idete na nešto važno. Svaka bosanska majka prolije bokal vode niz stepenice kada ispraća svoje dijete na polaganje fakultetskog ispita i sl. Prije nego će autobus krenuti, skontam da nemam pasoš i krenem u kuću da ga uzmem. Penjem se uz uske stepenice koje vise u zraku jer je zgrada sva u ruševinama. Rat je. Dok se ja penjem, Vedrana silazi odozgo niz stepenice noseći veliki i teški četvrtasti drveni telefon i nekome u ogromnu slušalicu govori „evo ga, sad će“. Dodaje mi telefon kojeg jedva držim u ruci viseći niz stepenice. Javlja se Mirko Kovačević, veliki šmeker, kojeg sam upoznao prije 50 godina dok je bio direktor Avisa, prve rent a car agencije u Sarajevu. Govori kako će mi donirati nove skije, cipele i vezove za Jasmilu koja treba da učestvuje na skijaškom takmičenju što će biti održano u okviru dodjele Oscara. Zahvaljujem mu se, on bi da mi još nešto kaže, ali mi se iz ruke izmiče gelender za koji sam se držao i zajedno sa preteškim i preglomaznim telefonom poletjeh u ponor. Probudio sam se prije nego sam tresnuo od beton. Šteta, sad ne znam da li je Jasmila dobila Oscara, morat ću čekati kraj aprila. Ali sam siguran da hoće. I da će ona i Damir brzo ozdraviti.
Ako neko zna tumačiti snove i šta znači san koji sam usnio, neka mi javi. Bit ću mu zahvalan. Nadam se da je ovo siguran znak da Oscar ide u ruke genijalne Jasmile Žbanić.
Sarajevo, 18. mart 2021