Piše: Ekrem Dupanović
Prođe i to! Popio sam sa Vedranom bocu crnog vina za 50 godina u komunikacijskoj industriji i 70 godina života. Sad trčim slijedeći krug profesionalnog i privatnog života. Deset najboljih, najkreativnijih i najplodnijih godina su predamnom. Ima pola godine da sebe u to ubjeđujem i uspio sam.
Bilo je jako uzbudljivo od četvrtka do nedjelje. Britanska kraljica svoj rođendan slavi sedam dana, a ja četiri. Dogodilo se to zahvaljujući koronavirusu.
U januaru sam odlučio obilježiti dva jubileja. Oba su bila vrijedna dostojnog obilježavanja. Bilo je uspona i padova. Kada sam padao držao sam se one: nije važno kako padaš, važno je kako ustaješ.
Nakon par dana razmišljanja isplanirao sam da 7. maja oba ta datuma obilježim jednom velikom večerom u Sarajevu na koju ću pozvati 100 prijatelja iz cijele regije. I to ne radi sebe, već zbog toga što bi za industriju bilo jako važno da se ljudi okupe i razgovaraju. Prva dilema je bila: koga pozvati? Odmah nakon toga javila se i druga: hoće li doći? Zbog jedne večere da potegnu iz Skoplja ili Ljubljane, Zagreba i Beograda u Sarajevo. I to na moj poziv. Ma kakvi, neće doći. Ja sam ponizan čovjek. I onda sam razmišljao da to smanjim. Za rođendan uvijek imam opciju stalne i uhodane postavke. Vedrana i djeca, brat Enver, snaha Sena i Zvezdana Žujo. Sjetio sam se kada me je 1988. godine Artur Takač, tada savjetnik predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, Huana Antonia Samarana, i potpredsjednik Svjetske atletske federacije, pozvao na svoj 70. rođendan u Beograd. Kada sam stigao, za stolom su bili Artur, supruga Darinka i dva sportska novinara čija sam imena zaboravio. Artur nam je svima objasnio da je dugo razmišljao koga da pozove. Morao je dobro odvagnuti između Partizana, čiji je suosnivač bio, i Zvezde, da ne prevagne ni na čiju stranu. Nakon dugog razmišljanja odlučio se za dva novinara, jedan Partizanovac, drugi Zvezdaš, a zadovoljio je i medije. Ja sam pozvan kao predvodnik nove generacije u sportskom marketingu kojeg je Artur smatrao veoma važnim za razvoj sporta. U to vrijeme već sam bio direktor marketinga Evropskog prvenstva u atletici Split 1990, a Artur član Izvršnog i potpredsjendik Organizacionog komiteta A’90. Poznavali smo se već pet, šest godina i bili smo vrlo bliski, Artur mi je to dozvolio.
Počeo sam i ja skraćivati svoj spisak, ali to onda nije bilo to, nije bila jedna zaokružena slika regionalne komunikacijske industrije, ne bi na večeri bili svi koji bi trebali biti. Kako kod mene ni knjiga ne može ispod 2,5 kg (Kreativni portfolio), ne može ni večera ispod 100 ljudi. Danima sam sastavljao listu, skidao i dodavao dok nisam dobio 100 veličanstvenih. I kada sam ih podijelio na BiH i regiju bilo je tačno 50:50, dobar znak, a i realno. Pola mog života je u Bosni, a pola je ostalo u bivšoj Jugoslaviji.
Sastavio sam tekst poziva i počeo slati mailove. Imao sam tremu. Hoće li neko misliti da sam lud? Već nakon tri dana počeli su stizati prvi odgovori. Svi potvrdni. U roku od deset dana svi, ali svi su, uz oduševljenje pozivom, potvrdili svoj dolazak. Pošto sam svima uz poziv poslao i listu pozvanih, znao sam da nisam ja bio presudan za njihov dolazak koliko činjenica da su željeli biti dio tog društva, sresti se i razgovarati sa ljudima. Da bi se sreli sa njima trebali bi 15 dana putovati regijom, ovako jedno veče i završe sve i to u jednoj opuštenoj atmosferi.
Kako je krenula pandemija, počeli su stizati mailovi u stilu »Pa neće nam valjda pokvariti dernek u Sarajevu, završit će se ovo do 7. maja«.
Eh da, trebao bih objasniti zašto je bio 7., a ne 9. maj kad sam rođen – Evropska unija i ja smo vršnjaci, oboje rođeni 9. maja 1950. I još na Dan pobjede. Pošto je 9. maj subota, mislio sam da to nije dobro za organiziranje večere jer neki ljudi neće htjeti tome posvetiti cijeli svoj vikend. Ovako, četvrtak 7. maj večera i u petak se mogu posvetiti svom poslu. Da Srdjan Šaper posjeti McCann Sarajevo, Bora Miljanović Represent, Žarko i Lazar Sakan, New Moment, Daniel Ackermann Degordian Mostar itd. A i nije rođendan jer bi mi bilo ofirno zvati ljude na rođendan pošto ih to obavezuje na poklone. Četvrtak je bio idealan. U petak sam mislio Nikoli Vrdoljaku i Tomi Ricovu organizovati promociju ovogodišnjeg Weekenda. Ma svašta se moglo uraditi i tu bih ja bio samo povod da se ljudi okupe.
Većina je mislila da mi je rođendan 7. maja i taj dan su počele stizati čestitke, pokloni, telefon je zvonio cijeli dan. Ponovilo se i u subotu jer su neki ipak znali pravi datum. Eto zato sam se ja Kraljici primakao po dužini rođendanskog slavlja.
Koronavirus je pokvario sve. Dobio sam dosta mailova u kojima je pozvanim gostima iskreno žao i nadaju se da to nije otkazano, već samo odgođeno, da to ipak trebam napraviti kada se steknu uslovi. Ja sam za, ali pitanje je hoće li se ta energija kod mojih prijatelja ponovo vratiti, ko zna šta nas sve čeka u narednim mjesecima.
U subotu, na rođendan, šok. Stiže poklon od moje kćerke Asje koja svakog rođendana izmisli nešto zbog čega mi poteku suze radosnice. Ovaj put je prevazišla i samu sebe. Poslala mi je 76 video poruka mojih prijatelja iz regije povodom 50 godina u komunikacijskoj industriji. Dule Drakalski se javio iz Majamija, Milena i Bob Garfield iz Washingtona (Milena je čak napisala pjesmu koju je pročitala u fantastičnoj glumačkoj izvedbi pokazujući zašto je završila glumačku akademiju), Vlado Kreslin i njegov mini koncert, Aljoša Bagola je na klaviru svirao melodiju na koju je njegova kćerkica izvela baletski performans, a onda mi je nazdravio iz zlatne čaše, Jelena Fiškuš i Sean Poropat su se, sa šljemovima na glavi, javili sa jednog velikog gradilišta u Vižinadi (uskoro ćete saznati i šta se gradi)… Nevjerovatno! Cjelovečernji dokumentarni film. Koja kreativnost! Poklon za koji ne znam da li ga je iko ikada dobio. Neprocjenljivo. Suze? Naravno. Ja sam na svog oca. Plačem samo od radosti, nikada od tuge. Asja, koja je te poruke skupljala dva mjeseca, svima je obećala da ću ih vidjeti samo ja. Juče sam im se mailom zahvalio i pitao mogu li barem njima poslati čitav film da ga vide. Svi su se složili. Iz poniznosti ga nikada ne bih javno objavio.
Bilo je ovih dana svega. I suza, i poklona, i sjajnih mailova, telefonskih poziva. Pokloni su stizali nekim logičnim redosljedom. Po šest boca vina od Tikveša i agencije Bruketa&Žinić&Grey da se ima čime zaliti, preko rođendanske torte od Andreje Lizdek (Krajina klas Banjaluka), do predivnih tena od Zvezdane Žujo za, kako je napisala, lagan, siguran i stabilan hod kroz narednu deceniju. I mnogo poklona između. Hvala svima!!!
Sarajevo, 12. maj 2020.