Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Sa Ričardom Bartonom na snimanju filma Sutjeska, snimio Hidajet Delić-Degi
Često mi se dešava da nešto trebam uraditi, ali mi se ne da pa stalno odgađam. Nakon izvjesnog vremena samo mi se kaže zašto je to bilo tako. Želim ponovo organizirati No Limit Sarajevo Advertising Festival, kao nacionalni bosanskohercegovački festival kreativnosti u oglašavanju. Glavni motiv mi je da radovi bh agencija i oglašivača jedino tako mogu biti predstavljeni u Kreativnom portfoliju. U dobra stara vremena se govorilo „Jeb’o državu koja Bosne nema.“ Ja sam to sad preveo u „Jeb’o Kreativni portfolio u kojem nema radova agencija iz Bosne.“ Nekoliko puta sam odgađao No Limit Sarajevo Advertising Festival. Prvo je trebao biti u decembru prošle godine ali me je Zvezdana Žujo, direktorica sarajevskog Communisa, dok smo se u oktobru vozili za Dubrovnik na sastanak sa Tildom Bogdanović (Dubrovnik FestiWine), ubijedila da ga pomaknem u proljeće. Teško sam to prihvatio jer sam htio da već u drugom Kreativnom portfoliju imamo i radove bosanskohercegovačkih agencija. Ali, dobro, idemo u proljeće. Nekoliko puta sam se u međuvremenu predomislio pa htio festival organizirati ranije, ali nisam mu se stizao posvetiti.
Communis nam je, kao naša kreativna agencija, predložio da dodjelu nagrada za No Limit organizujemo u stolarskoj radionici Narodnog pozorišta. Obišli smo taj prostor. Odgovara željama kreativaca koji ne vole svečano ukrašene hotelske dvorane, večere za okruglim stolovima, tašne i mašne, već neki otkačen prostor. Ovaj je upravo takav. Kasnije će nam Communis predložiti i stari Kino Imperial u centru grada. Bio je vrlo popularan u moje doba. Sada je, kažu, preuređen i izgleda odlično. Prije mjesec dana smo išli da pogledamo i taj prostor. Bio je petak. Ujutro, dok sam svojim ukućanima pripremao doručak, pomislih kako bi bilo dobro da napravimo festival kao film kad već idemo u kino. Za deset minuta u glavi sam imao posloženo sve što je trebalo da bih ovu ideju počeo komunicirati prvo u familiji koja je uvijek moj prvi i najstrožiji kritičar. Doručkujemo, a ja im poričam o ideji za film. Rijetko kad Vedrana i Asja na prvu reaguju pozitivno. Ovaj put su odmah rekle „da“. Nazovem Zvezdanu (Communis), irpičam joj ukratko, prihvati i ona iz prve. Odem u Imperijal, prostor odgovara, tu je i veliki šank za after party, sve što treba. Bili smo Adnan, Malik, Amela i ja iz Media Marketinga i Rino Babić i Azra Dedić iz Communisa. Pozovem ih na kafu i počnem pričati o filmu, a Rino i Azra kažu kako im je Zvezdana već ispričala sve i kako se i njima ideja jako dopada.
Od čega zavisi kvalitet jednog festivala i radova koji su na njemu prijavljeni? Od ukupnog stanja u nacionalnoj oglašivačkoj industriji. Ako se ne sagleda cjelina, neće biti ni velikih rezultata.
Oglašivačka industrija Bosne i Hercegovine, kada se pogleda generalno, na prvu se i ne čini nešto posebno. Malo tržište, niski budžeti, neambiciozni oglašivači (čast izuzetcima), katastrofalno loše stanje u medijima, industrija razjedinjena jer nema strukovno udruženje… Kako onda možemo očekivati vrhunske kampanje i uspjehe na regionalnim i međunarodnim festivalima? Ali, kada sam narednih dana počeo slagati kockice filma, shvatio sam da možemo napraviti zanimljiv dugometražni dokumentarni film. Ima mnogo toga o čemu bi se mogle ispričati dobre kratke priče. Ako ćemo raditi film, No Limit Sarajevo Advertising Festival onda ne može biti 18. aprila već krajem novembra ili početkom decembra. Koliko ja znam jedini ćemo na svijetu imati festival u filmskom formatu. Cijeli film ćemo pričati priču o oglašivačkoj industriji da bismo na kraju, kao rezultat svega što se u godini dešavalo, predstavili finaliste No Limita. Poslije projekcije ostat će nam samo da uručimo nagrade pa i to umontiramo u film i stavimo ga na naš YouTube kanal neka ga gleda cijeli svijet. Film o bosanskohercegovačkoj oglašivačkoj industriji. Zašto ne?
Svakog dana razmišljam o ovom filmu. Ko bi mogao pisati scenario, ko bi ga mogao režirati, ko će voditi priču pred kamerama. U tim razmišljanjima sam došao do zaključka da ideja o filmu uopšte nije došla slučajno. Nju je odredila sudbina, ma šta to značilo.
Iduće godine ću obilježiti 70 godina života i 50 godina rada u advertisingu. Malo li je? Ne, neću još zatvarati svoju knjigu jer mislim da je deset najboljih godina predamnom, ali sam čvrsto odlučio da se izvučem iz svih operativnih poslova i da se posvetim samo strategiji i razvoju Media Marketinga. Mi trebamo postati jedna od najuspješnijih kompanija u regionalnoj industriji oglašavanja. To znači da će film u decembru biti moj zadnji veliki projekat. Krug se zatvara. Svoj prvi pravi posao u reklamnoj industriji sam napravio na snimanju filma Sutjeska kada sam Ričarda Bartona snimio za časopis Spektar. Trebalo nam je para da napravimo plakat i oblijepimo Sarajevo, ali Gradska konferencija omladine Sarajeva, kao naš osnivač i izdavač, u svom budžetu nije imala prostora za takve stvari. Izdali smo tek prvi broj, još nije bilo prihoda od pretplate i oglasa. Gledam taj prvi broj i oglas Jugobanke na zadnjoj strani. Kažem raji u redakciji: „Da ja odem na Tjentište, na snimanje filma Sutjeska, uvalim Bartonu Spektar, on ga raširi kao da ga čita, vidi se oglas Jugobanke, uslikamo ga i Jugobanka će nam dati pare za plakat.“ Svi su se grohotom nasmijali. Bartonu se niko iz medija na snimanju nije mogao primaći ni na puškomet. Upravo je taj dan objavljen tekst kako je Milutin Čolić, čuveni filmski kritičar Politike (i osnivač filmskog festivala FEST na kojem sam u petak gledao premijeru Šavova), demonstartivno nakon 15 dana nspustio Tjentište jer nije uspio prići Bartonu. Svalio je na njega drvlje i kamenje. Kako je arogantan, često pijan, samo je sa Elizabetom Tejlor koja je dolazila na sminaje… Milutin Čolić nije mogao, ali ja hoću, pomislio sam. Ujutro sam sjeo u voz i otišao na Tjentište. Nakon četiri dana sam se vratio sa Bartonovim fotografijama. Jugobanka je platila plakat, sve je ispalo savršeno. Ako sam sa filmom počeo moju avanturu od gotovo pet decenija beskrajnog uživanja u reklamnom biznisu, onda je red da tu avanturu i završim sa filmom.
Mnogi će kada pročitaju ovaj tekst pomisliti da sam lud i da sam pod starost prolupao. Možda jesam, ali ja ću snimiti ovaj film!
