This article is also available in: English
Piše: Ekrem Dupanović
Juče i danas (srijeda i četvrtak) sam u Beogradu. Ovim ću putovanjem zatvoriti knjigu mojih putnih naloga za ovu godinu.
Prvi sastanak je u McCannu sa Marijom Vićić i Danijelom Šćepanović. Danijela vodi finansije u I&F McCann Grupi pa smo podvlačili crtu i završili ovu godinu što se finansija tiče. Kao i uvijek, ja sam zadovoljan saradnjom sa McCannom. Poslije Danijele, Marija i ja razgovaramo o regionalnoj advertising sceni, svako iznosi svoje utiske, ocjenjujemo da je godina kreativno bila prilično bogata. U McCannu su vrlo zadovoljni, posebno nagradama sa Eurobesta jer su prvi u Srbiju donijeli Grand Prix sa ovog velikog takmičenja. Mariju zanima kako idu pripreme za drugo izdanje knjige Kreativni portoflio. Pitala me je kad će biti lansirana web stranica knjige koju sam obećao prije nekoliko mjeseci. Juče ujutro sam, prije polaska za Beograd, imao sastanak sa kompletnim kreativnim i digitalnim timom i nakon par primjedbi odobrio puštanje stranice. Obećano mi je da će stranica biti postavljena prije nego što stignem u Beograd. I kad me je Marija za nju upitala, sav sam sretan rekao: „Sad ćeš je prva vidjeti“. Ali ništa. Starnica je još uvijek u izradi. Razgovaramo i o našoj saradnji u idućoj godini. I&F McCann Grupa je naš strateški partner i naravno da nam je važno kakva nam je pozicija u njihovim planovima za narednu godinu. Dobro je.
Iz McCanna odlazim u New Moment na sastanak sa Žarkom Sakanom. New Moment je takođe naš strateški partner. I sa Žarkom razgovaram o njegovim utiscima sa regionalne scene, o nagradama koje su ove godine osvojili sa na svim festivalima na kojima su učestvovali, uključujući i Cannes i Eurobest. Žarko ima vrlo zanimljiva zapažanja o našoj industriji koja se pomalo razlikuju od mojih, što je i normalno. Generacijska razlika je velika. Bez obzira što se uvijek borim za svoje stavove, Žarku sam dao za pravo u svemu o čemu smo imali različito mišljenje. Bio je u pravu. Mi stariji jesmo iskusniji, ali su mlađi pametniji. Dogovaramo se šta ćemo raditi u idućoj godini. New Moment uglavnom podržava sve naše projekte tako da i nismo nešto mnogo vremena trošili na detalje. Idemo dalje, to je najvažnije! Na rastanku me pita gdje sad idem: „Na ručak sa Andreom Beleom,“ odgovorio sam. „Moraš ga upoznati, velika je faca u Beogradu,“ reče Žarko ne znajući da mene sa Andreom povezuju događaji od prije 24 godine. Nisam ni ja za to znao dok nismo sjeli za sto u restoranu Privrednik na Dedinju, klubu kojeg su osnovali beogradski menadžeri da imaju svoje mjesto za ugodan razgovor i vrhunsku ugostiteljsku ponudu.
Elem, prije par godina na promociji Grand kafe u sarajevskom Coloseumu, prvi put sam se susreo sa Andreom Beleom, direktorom Strateškog sektora kava Atlantic grupe čije je sjedište u Beogradu. Upoznao nas je Samir Korić, direktor Pristopa. Pružio sam mu ruku i, kako priliči upoznavanju, izgovorio svoje ime. „Znamo se nas dvojica sa Planice,“ rekao je. Odmah mi je postao drag jer ja sam veliki fan Planice i svako ko sa Planicom ima bilo kakve veze je „moj“ čovjek. Iako imam dobro pamćenje, nisam mogao da se sjetim Andreja, a morao bih ga se sjećati jer ja dobro pamtim sve što je bilo prije 20, 30 ili 50 godina. Meni se teško sjetiti šta sam juče ručao, ali što je dalje to se bolje sjećam.
Čim smo sjeli da ručamo zamolio sam Andreja da me podsjeti na naš susret na Planici. „Mislim da se mi nismo ni vidjeli te 1994. godine kada je na Planici bilo Svjetsko prvenstvo u smučarskim letovima, ali sam dobro zapamtio tvoje ime. Tada bio direktor prodaje Donata i od svog sam generalnog direktora dobio jedan dopis koji je stigao na njega. Rekao mi je da to realiziram. Sjećam se da je pismo bilo od Manager magazina i da je na njemu bio tvoj potpis. Upamtio sam tvoje ime jer mi je zvučalo neuobičajeno za Sloveniju,“ objasnio mi je Andrej.
Samo da vas podsjetim, poštovani čitaoci. Na Planici je februara 1994. godine održano Svjetsko prvenstvo u smučarskim letovima. Par mjeseci prije toga u medijima je objavljena vijest da će Slovenija najvjerovatnije odustati od prvenstva jer organizacionom komitetu nedostaje 200.000 maraka koje ne mogu namaknuti. Bio je to veliki novac za Sloveniju čiji su menadžeri jedno veče zaspali na tržištu od dvadeset miliona ljudi, a ujutro se probudili na tržištu od dva miliona ljudi, kada se Slovenija otcijepila od Jugoslavije. Kao jedan od najvećih prijatelja Planice izvan Slovenije (godinama sam na skokove dovodio najveće jugoslovenske sponzore), ja to ne bih mogao preboljeti. Čim sam čuo tu vijest (u to vrijeme sam bio izbjeglica u Ljubljani), otišao sam kod Slobodana Sibinčiča, direktora i Dušana Snoja, glavnog urednika Gospodarskog vjesnika, sa kojima sam dobro sarađivao, i rekao im da je to zadatak i veliki izazov za njihovu reviju Manager. „Ovo je sad šansa da pokažete šta vi možete uraditi kao izdavači magazina namijenjenog slovenskim menadžerima.“ Na brzinu sam kreirao projekat Slovenski menadžeri za uspjeh Slovenije, Futura DDB je dizajnirala komunikacijske materijale. Napisao sam i naslov „Ako se bude dogodilo, dogodit će se na zvaničnom treningu – let preko granice snova od 200 metara“. Znao sam da već dvije godine na takmičenjima u smučarskim letovima, smučari skakači pokušavaju preletjeti 200 metara i da su se svi ti pokušaji završavali padovima, često i sa teškim posljedicama. Bio sam siguran da je Planica spremna za obaranje rekorda i da da će FIS-a (Svjetska smučarska federacija), ako neko na zvaničnom treningu skoči dalje od 200 metara, odmah skratiti zaletište da bi smanjila apetite najhrabrijih. Tako se i dogodilo. Prvo je Finac doskočio na 203 metra, a zatim Norvežanin na 204 metra. Planica je ušla u istoriju smučarskih letova jer se skokovi na zvaničnom treningu, ako se ruši rekord, računaju. Odmah je skraćeno zaletište i mislim da je na finalnom takmičenju najduži let bio negdje oko 195 metara.
Eto o tom je projektu Andreov direktor dobio ponudu koju je poslao Manager magazin sa mojim poptpisom.
Naravno, uz ručak smo odmah nastavili priču o Planici na koju je i on redovno odlazio svake godine. Znali smo obadvojica sve ljude iz organizacionih struktura pa smo i o njima pričali. Kada sam pomenuo ime Mitje Jagera, šefa marketing tima, Andrej je rekao da ga naravno zna i da ima njegov telefon u svom mobitelu, ali ne zna ništa o njemu godinama. Pitali smo se čak i da li je još živ. „Sad ćemo provjeriti,“ reče Andrej i okrenu broj telefona. Kad se Mitja javio, sav oduševljen da nakon toliko vremena čuje Andreov glas, nakon par rečenica Adnrej mi je dao telefon. Bio sam presretan da ga čujem. Gotovo da su nam obadvojici krenule suze. U jednom mi je trenutku Mitja kazao: „Sjećam se kad su srušeni rekordi u letovima da si organizovao večeru za nas nekoliko, da si nam poručio boc dvije boce šampanjca i da si nam rekao kako smo mi Slovenci obični idioti. Da je Slovenija jedna mala, premala tačka na svjetskoj geografskoj karti, ali da i pored toga imamo stvari sa kojima se možemo ponositi jer ih nema niko te kako je Planica jedna od njih i da je moramo njegovati.“ Još smo par minuta razgovarali i završili dogovorom da ćemo se 9. januara, kada ću biti u Ljubljani na proslavi 60 godina novinske kuće Delo, naći na jednom ručku. Pitao me je može li na ručak dovesti Tomaža Tegera? Tek tad sam se raspao. Nisam o njemu ništa čuo dvadeset godina. Teger je u to vrijeme bio moj najbolji prijatelj u Sloveniji i bio je član marketing tima Planice. Kada smo 1990. godine u Ljubljani otvarali kancelariju jugoslovensko-švicarske marketing agencije IMS/Studio 6, čiji sam direkor bio, ja sam pozvao Tomaža Tegera da bude naš slovenski direktor. Bio sam jako sretan što ga je Mitja pomenuo. On je inače veliki šaljivdžija. Kada sam ga pitao: „Pa da li je Teger još živ,“ Mitja je odgovorio: „Nažalost jeste,“ i prasnuo u smijeh.
Priča sa Andreom se, uz izvrsnu hranu i vino, nastavila. Koga god sam ja pomenuo, Andrej ga je znao, koga je god on pominjao, ja sam ga uglavnom poznavao. Kada smo došli do Viktorije Radojević Mavrič, koju je Andrej nahvalio kao u priči, poslao sam joj sms s pozdravima s ručka, a Andrej joj je poslao sliku tanjira sa sarmom. Sve joj je stiglo usred sjednice Nadzornog odbora Mercatora.
Nevjerovatno je kako se priča iz minuta u minut plela. Otkrivali smo koliko nas stvari veže, a da nismo ni znali jedan za drugog. Mnogo zajedničkih prijatelja, čak i mnogo događaja koji su nas povezivali, a da se na njima nismo susreli. Kada bih sad o svemu pisao trebalo bi mi mnogo više prostora nego što mi ga Adnan daje za pisanje Dnevnika, stalno me upozoravajući da sam preopširan.
Ručak je trajao gotovo pet sati. Nikada ga neću zaboraviti i beskrajno sam zahvalan Andreju što je samnom podijelio sjećanja na neke događaje i ljude koji su kod mene izazvali buru emocija.
Na rastanku Andrej mi je poklonio knjigu „Milena Dravić – Više od umjetnosti“ koja je objavljena prije tri dana. Znam da je bio kućni prijatelj Milene Dravić i Dragana Nikolića. Kada nas je Dragan napustio, Grand kafa je sponzorirala knjigu o ovom vanserijskom umjetniku pod naslovom „Gospodin mangup“. Sasvim slučajno sam prije dva i po mjeseca na jednom beogradskom portalu pročitao intervju sa Milenom. Vjerovatno je to bio jedan od njenih posljednjih intervjua. Sjećam se da je u tom razgovoru pričala o ovogodišnjem Pulskom festivalu na kojem je dobila veliku Arenu. Pominjala je i Andreja zahvalivši mu se za svu pomoć koju joj pruža u vrijeme bolesti oko nabavke lijekova i neophodnih aparata.
To je Andrej Bele.
Nikada neću zaboraviti ovo popodne i zauvijek ću mu biti zahvalan što mi ga je priuštio.
Dolazim u hotel umoran. U ovakvom stanju nikada ne pišem Dnevnik s puta. Ali ovaj sam jednostavno morao napisati. I to odmah!
Beograd, 19. decembar 2018.
