Piše: Ekrem Dupanović
Sasvim slučajno (pa i nije, Boga mi) Goran Milić i ja smo postali prijatelji još prije 43 godine (1975). Dok sam „gulio“ u Beogradu svoje prve vojničke dane, gledao sam jedno veče TV Dnevnik u kojem se iz Meksika javio Goran Milić prateći istorijsku Titovu posjetu zemljama Južne Amerike. Bio je to zaista značajan događaj za Jugoslaviju. Odmah mi je palo na pamet kako bi bilo dobro da Gorana dovedem u kasarnu čim se vrati s Titom u Beograd da mojim starješinama ispriča o toj posjeti malo više od onoga što je pričao u Dnevniku. Ideja je bila idiotska, ali za mene tada spasonosna. Služio sam u jednom od elitnih rodova Armije gdje se moralmno političkom vaspitanju i informisanju pridavao veliki značaj. Odmah sam ujutro sa telefonske govornice u kasarni nazvao Vuka Krnjevića, glavnog urednika beogradske televizije kojem sam, par mjeseci prije toga, učinio jednu veliku uslugu i sad sam mu htio dati šansu da se porefenamo. Popričali smo, obrazložio sam mu svoju ideju, dogovorili smo se, i Goran je odmah po slijetanju u Beograd, s koferima u rukama, došao u moju kasarnu i napravio fantastično predavanje. Ostatak moje vojske od 14 mjeseci poslije toga predstavljao je čistu formalnost. Bio sam vojnik koji je dobio najviše nagradnih putovanja kući. Od tada smo Goran i ja prijatelji. Intenzivno smo se družili dok je u Sarajevu uređivao YUTEL-ov Dnevnik. I sada se često viđamo, nedavno smo proveli zajdno cijeli dan u Novom Sadu kada smo obadvojica bili gosti Roberta Čobana na konferenciji Food Talk 2018 gdje smo učestvovali u odvojenim panel diskusijama.
Dvije stvari su me uvijek fascinirale u njegovom televizijskom novinarstvu. Istina je na prvom mjestu. Goran je uvijek govorio istinu i samo istinu. Drugo je jednostavnost kojom govori čak i kada pravi najozbiljnije političke komentare. Kada slušam Gorana čini mi se kao da nema ništa lakše nego jednostavno govoriti i o najozbiljnijim stvarima, tako da te razumiju i svaka nana i dedo u selima razbacanim po najuudaljenijim vrletima. Dok sam gledao njegov Dnevnik na HTV-u nedjeljom, mislio sam da zaista nema ništa prostije nego raditi upravo to – voditi centralni televiziski dnevnik jednom nedjeljno. Uđeš u studio i kažeš: „Dečki, idemo ovo uraditi“.
Tu jednostavnost sam prepoznao i 5. septembra kada sam na dvije televizijske stanice u istom danu gledao prvi Goranov korporativni film koji je ikad snimio, Moja priča, posvećen Danu BH Telecoma. Film je inače tog dana prikazan na deset televizija u BiH. Pa šta ima jednostavnije od toga nego pozvati sedam dosadašnjih generalnih direktora i kroz njihove kratke izjave osvijetliti ključne trenutke u razvoju BH Telecoma u proteklih 30 godina. Vrlo jednostavna i savršena priča. Sve je to Goran začinio pričom o čuvenoj televizijskoj spikerici Gordani Bonetti koja nam je godinama saopštavala tačno vrijeme kada bismo okrenuli 95, penjao se na releje, „kopao“ po arhivama, pokazivao nam podzemne kablove. Sve po par sekundi, kratko i efektno, da priču učini zanimljivijom. I kada je trebalo pokazati dostignuća BH Telecoma u razvoju interneta kojim su mladi danas zaluđeni, Goran nije prezentirao istraživanja niti pričao neku veliku naučno fantastičnu priču. Posvetio je tridesetak sekundi polusatne emisije dječaku kojeg je mama kaznila dvodnevnom zabranom izlaska iz sobe. U Goranovo i moje vrijeme to je bila ozbiljna kazna. Ne možeš izaći van, šutati lopte s rajom i zabavljati se. Danas je to nagrada. „Mama, OK i naruči mi pizzu,“ reče dječak, upali računar i ode na svoje društvene mreže. Sjajan film u kojem su, vjerujem, uživali svi koji su ga pogledali. Naravno, pohvala za ovaj izniman projekat, osim Goranu, ide još na najmanje dvije „adrese“. Nađi Lutvikadić, šefici Sektora korporativnih komunikacija BH Telecoma, koja je dala ideju da baš Goran bude autor ovog filma i Gordanu Memiji, odnosno Foto Artu za vrhunsku produkciju. Pretpostavljam da to Gordanu i nije bilo teško jer je Foto Art radio sve Goranove emisije Alhemija Balkana koje smo mjesecima pratili na Al Jazerri.
Moja priča, film o BH Telecomu, može svima poslužiti kao primjer kako se prave korporativni filmovi.
Na kraju evo i šta je sam Goran Milić kazao o filmu Moja priča.
„Nemam iskustva s proizvodnjom TV filmova o velikim kompanijama. I redovito sam odbijao takve ponude znajući unaprijed da će se teško spojiti pravila TV novinarstva sa zahtjevima korporacijskog menadžmenta. Međutim, u slučaju BH Telecoma, napravio sam iznimku. Baveći se posljednjih godina usporedbama života u Jugoslaviji, u socijalizmu (ili komunizmu, kako želite) sa današnjom zbiljom, zaključio sam da je malo toga s čime bi se slobodno, demokratsko društvo moglo podičiti kao neusporedivo boljim, naprednijim, dostupnijim najširim narodnim slojevima. Jest da imamo tri – četiri puta više automobila, ali tako je posvuda po svijetu, a propratne pojave su traumatične. Parking je lutrija koja postaje sve skuplja. Kažnjava se sve, nevezivanje pojaseva, minimalno prekoračenje brzine, preticanje konjske zaprege ako je puna linija, izgubile su se sve blagodati vožnje kada je automobila bilo manje. Ali, kada pogledam naše mlade kako barataju mobitelima, kako bakice zovu na skype unuke u St. Louisu ili Kanadu, kada vidim da je internet, taj jedinstveni sistem povezivanja sa milijardama ljudi u svakoj zabiti svijeta, toliko jeftin i dostupan svakome, i kad shvatim kako je ova industrija važna za sveukupno poslovanje, poželio sam ipak napraviti taj film i nasloviti ga „Moja priča“. Zbog sjećanja na dane pod opsadom u Sarajevu kada su radio i satelitske veze bili jedina mogućnost da se dozna sudbina najbližih, zbog herojskih i inovativnih postupaka tadašnjih zaposlenika u Pošti i Telekomu, zbog tog pozivnog broja 387 koji je bio još jedna cigla u zgradi BH državnosti, eto zbog toga sam se penjao do odašiljača, snimao podzemne kablove i razgovarao s vodećim ljudima Pošte i Telekoma u razdoblju 1988 – 2018 i o tome što su učinili u tih 30 godina. U pola sata filma, nećete doznati niti jedan posto ostvarenoga. Ali, vjerujem da ćete steći pravi utisak – da je to bilo golemo. Sretan sam što sam radio film za veliku kompaniju koja je uspjela ostati tržišni lider i nekad i sad“
