Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Priznajem da sam se u posljednje vrijeme ulijenio sa pisanjem Dnevnika. Ustvari, nije toliko u pitanju lijenost koliko hronični nedostatak vremena.
Dok je trajao Sarajevo Film Festival program mi je bio ispunjen do zadnjeg trenutka. Odlazili smo na filmske projekcije, posjećivali evente na koje smo pozivani, a bilo ih je po dva-tri u isto vrijeme.
Ljudi iz advertisinga i igrani film
Ljudi iz advertisinga se polako sele u filmsku industriju. Na ovogodišnjem SFF-u Špela Oblak (bivša direktorica agencije Luna TBWA Ljubljana), u takmičarskom je programu imala film za koji je pisala scenario. Ovo joj je drugi ili treći film čini mi se. Sašo Pešev iz skopskog New Momenta nije bio u Sarajevu, ali jeste aplicirao za sufinansiranje filma za koji je pisao scenarij. Ove godine nisam vidio Milenu Garfild koja na festival dođe gotovo svake godine. Vrlo je uspješna u filmskoj produkciji. Oni koje pamćenje još služi znaju da je Milena prije odlaska u Washington, radila u New Momentu i bila jedna od najbližih saradnica Dragana Sakana. Poznajem barem još deset ljudi iz regionalne advertising industrije koji maštaju kako će jednog dana režirati igrani film ili za njega napisati scenarij.
Otkud ljudi iz advertisinga u filmskoj industriji? Valjda im je dojadio poluminutni format, htjeli bi nešto veće da mogu ispričati i neke druge zanimljive priče, osim reklamnih poruka svojih klijenata. Za razliku od njih, ozbiljni filmski režiseri snimaju poluminutne spotove smatrajući da je najveći izazov smjestiti priču u pola minuta ili minut. Tu je borba za svaki detalj i kadar veća nego na filmu.
U vrijeme SFF-a u Sarajevo je na jedan dan došao i Bora Miljanović, direktor Represent Communicationsa, kako bi potpisao papire za osnivanje sarajevske agencije. Tako će Represent zatovirit mrežu u cijeloj regiji što je dobro i za struku i za klijente. Bio sam domaćin na ručku Bori i Eni Maglić, dirtektorici sarajevske agencije. Razgovarali smo o novim projektima i našoj saradnji u njihovoj realizaciji. Represent je jedna od agencija koja pruža svesrdnu podršku Media Marketingu u svakom pogledu.
Ljubljana
Poslije SFF-a sam odmah otišao u Ljubljanu da bih prisustvovao sastanku predsjednika i direktora nacionalnih udruženja oglašivačke industrije Adriatic regije. Veoma je važno da udruženja imaju koordinaciju na regionalnom nivou kako bi njihove članice bile uspješnije na čitavom tržištu. Osim sastanka udruženja, popio sam prvu jutarnju kafu sa Valerijom Prevolšek oko podrške Semplu, vidio se sa Žaretom Kerinom sa kojim sam dogovorio zadnje detalje njegove izložbe koju Media Marketing organizuje u okviru Kreativne Republike u Bihaću, sastao se sa Viktorijom Radojević i njenim saradnicama u marketingu Mercatora da bih snimio neke zanimljive priče koje ćemo objaviti ovih dana, posjetio sam agenciju ArnoldVuga+ i napravio intervju sa Radovanom Arnoldom.
Po povratku iz Ljubljane zaputio sam se u Ripač kod Bihaća na sastanak sa Ninom Kasupovićem. Kada sam ujutro krenuo na put sa kćerkom Asjom i unukom Tarom nisam ni pretpostavljao koliko će to biti lijep i uzbudljiv dan.
Čardaklije, Japodska ostrva i večera na Uni
Prvo smo se zaustavili u Čardaklijama, etno selu na 30 kilometara prije Bihaća. Tamo su nas na ručku sačekali Azra i Amir Bekić, Asjini prijatelji (sada i moji), partneri u Čardaklijama. Fantastično mjesto. Veliko imanje sa nekoliko kuća za smještaj gostiju, velikim restoranom, stazama za šetnju, vožnju biciklom ili jahanje. Obišli smo štalu sa konjima. Prelijepi su. Slobodno pasu travu po cijelom imanju i tako upotpunjuju ionako jedinstven kolorit Čardaklija. Azra i Amir su nam govorili o daljim planovima za razvoj sela. Sve zvuči veoma dobro. Zoran, vlasnik Čardaklija, taj dan nije bio tu jer je uzeo dva dana odmora i zapucao na more.
Poslije ručka, Azra i Amir su se sa djecom zaputili kući u Beč, a Asja, Tara i ja u Ripač gdje nas je čekao Nino. Dok smo se vozili razmišljao sam o Čardaklijama i o tome kako bih ovdje volio provesti par sedmica u godini. Volim mir i tišinu prirode, volim zelenilo. Valjda to dolazi kao posljedica intenzivnog života kojeg sam živio (pa i danas živim). Čovjek jednostavno želi da nađe neki mir. Između ostalog smo zbog tog mira, fantastičnog zelenila prirode i njene tišine, Vedrana i ja bili oduševljeni nedavnim odmorom u Gorskom kotaru (Ravna Gora) u kući koju nam je stavila na raspolaganje Iva Todorić. Neprocjenljivo.
Jako sam se radovao susretu sa rijekom Unom u Ripču gdje sam od malena, pa sve dok se nisam zamomčio, svakog ljeta provodio tri mjeseca kod dida i nane. Najlejpši dio moje mladosti. Što više stari to se čovjek sve češće vraća svom djetinjstvu. To se već neko vrijeme dešava i meni. Gotovo svakog dana u mislima provedem po koji sat u Ripču i u Bihaću. Zapravo, sve više mislim kako su mi onih devet mjeseci u godini, koje sam živio u raznim mjestima gdje je otac službovao, služili prvo da se odmorim od Ripča, a onda da se pripremim za ljetovanje. Moj je pravi život zapravo bio sveden u ta tri mjeseca na Uni. Dida bi rano odveo kravu na pašu, a nana bi napravila doručak koji bih ja odnio didu pa bismo zajedno doručkovali. Po povratku odmah kupanje na Uni koje bi trajalo do večeri. Prekinuo bih samo u vrijeme ručka. To su bili begovski objedi. Nana (ili majka, kako smo je zvali) bi spremala samo ona jela za koje je znala da u njima uživam. Tako bi bilo i sa večerom. Neponovljivo. Nisam li ja danas, kao porodični kuhar, isti takav prema Tari? Naravno da jesam.
Stigli smo u Ripač predveče. Nino nas je sačekao, samo malo sam „protrčao“ kroz selo, bacio oko na mjesto gdje nam je bila kuća koja je u ratu srušena do temelja i gledao par minuta u Unu. Zatim smo nastavili obalom pet kilometara do Račića da prvi put obiđem Japodska ostrva, etno selo koje je Armin Amidžić sagradio na tri otoka u Uni. Nevjerovatno je šta je ovaj mladi čovjek napravio. Klimatizirani bungalovi sa jednom stranom zida u staklu okrenutim prema Uni koja teče udaljena svega jedan metar, kuće na drvetu, restoran, bašta uz obalu toliko blizu rijeke da dok sjedite možete noge držati u vodi, mali amfiteatar vani za koncerte i noćne filsmske projekcije. Sve je tu na dohvat ruke, pa i vikendice koje se iznajmljuju za goste koji nuisu na vrijeme obezbijedili smještaj na ostrvima. Pokušavam uporediti Čardaklije i Japodska ostrva. To je nemoguće, nisu to iste stvari da bi ih čovjek upoređivao. Čardaklije imaju nešto što Japodska ostrva nemaju i obrnuto. Ako biste me sad pitali gdje je bolje, savjetovao bih vam da par dana odete u Čardaklije, pa da se onda par dana spustite na Unu i Japodska ostrva. Ako odete samo na jedno mjesto, nedostajat će vam ono drugo da biste imali potpuni ugođaj.
I dok smo pili kafu sinulo mi je da bismo na Japodskim ostrvima mogli iduće godine organizovati susret mladih lidera budućnosti advertising industrije. Imamo koncept, nismo samo znali gdje bi to najbolje bilo organizovati. Sad znamo. Željeli bismo pozvati i mlade lidere oglašivačke industrije iz drugih evropskih zemalja da razmijene iskustva i da se povežu. U budućnosti će ključne kompetencije po kojima će se razlikovati uspješne organizacije od onih koje to nisu biti inovativnost i kreativnost. Na tim kompetencijama se zansniva naša industrija i zato želimo da vidimo kako to razumiju mladi lideri, oni kojima ćemo našu industrijuu ostaviti u amanet za budućnost. Pada dogovor – bit će to zadnje sedmice u junu mjesecu iduće godine na Japodskim ostrvima.
Nakon dogovora, napuštamo našeg domaćina Armina jer Nino stalno podsjeća da u Ripču, u restorano Cost of River, imamo rezervisan čamac za večeru u pola osam. Ne, nećemo večerati čamac, ako ste na to pomislili, već ćemo večerati u čamcu. Stižemo za 15 minuta, na doku restorana nas čeka čamac u kojem je po njegovoj dužini smješten sto za objed. Ubrzo stižu i puni ovali, momak koji je zadužen da nas vozi pali električni motor i mi se u potpunoj tišini, u kojoj se čuje samo kako voda udara u pod pramca, krećemo prema ripačkim slapovima. Tara je oduševljena. Samo snima na iPhonu i šalje snimke odmah drugaricama u St. Galen sa kojima se prošlog mjeseca teška srca rastala odlazeći da živi u Sarajevu. Stižemo pod slapove sa kojih sam godinama skakao nebrojeno puta. Sada mi se čine nekako mali, a kada sam ja bio mali, bili su mi visoki k’o neboder. Ipak sam skakao. Bilo je to pitanje časti. Približavamo se slapovima toliko da nas voda već dotiče. Lijepo je biti sa unukom tu gdje sam ja nekada bio Didov unuk i njegova najveća ljubav, isto kao što je to i meni Tara danas.
Sarajevo – Bihać – Sarajevo u jednom danu
Oko pola devet završavamo sa večerom i pozdravljamo se sa Ninom. Iako smo nas dvoijica trebeli koju progovoriti i o Kreativnoj Republici koja se uskoro održava u Bihaću (14. i 15. septembar), nismo stigli razmjeniti niti jednu riječ. Dogovaramo se da ćemo se „čuti“ mailom. Vraćamo se u Čardaklije gdje imamo rezervisan apartman. Ne ide se iz Sarajeva u Bihać i nazad u istom danu. Vozeći se prema Čardaklijama, nabijen emocijama i kreativnim idejama za suret mladih lidera na Japodskim ostrvima, razmišljam kako neću moći zaspati od svog tog uzbuđenja. A ako već neću moći zaspati, zašto ne bih produžio za Sarajevo? Svraćamo u Čardaklije samo da vratimo ključ od apartmana i nastavljamo prema kući. I Tara je bila jako uzbuđena, ali je ipak zaspala. Asja i ja smo namaštavali sve do kuće. U Sarajevo smo stigli u jedan poslije ponoći.
Kako fantastičan dan.
Bacili smo se Communisu u zagrljaj
Volim da sam se vratio uveče jer mi je taj dan trebao da se pripremim za sastanak sa agencijom Communis koji je bio zakazan za petak. Treba nam kreativna i event agencija. Ne možemo više sve sami. Osim toga, Asja i ja smatramo da nam se to više isplati nego zaposliti par ljudi koji su nam sad neophodni. Cijeli dan prolazim kroz projekte i pokušavam da skiciram prezentaciju koja će motivirati kreativce i accounte Communisa da nas prihvate kao ozbiljnog klijenta.
U petak nas je Zvezdana Žujo dočekala sa svojim najbližim saradnicama i jednim saradnikom. Moram priznati da sam u početku imao malu tremu. Prvi put sve što radim prepuštam u ruke jednoj agenciji. Tek tada sam, dok smo pili kafu prije prezentacije, shvatio koliko je agencija važna za klijenta. Meni se tog trenutka Communis učinio prevažnim i zato sam dugo pio kafu dok sam se odvažio da im kažem to što sam naumio. Govorio sam čini mi se duže od sat vremena. Nisam htio da išta zapisuju, obećao sam im da ću im u ponedjeljak poslati sve ono što sam govorio (pa i više od toga), na osnovu čega će moći oni meni onda pripremiti svoju. Poslije smo još jedno sat vremena razgovarali, ja sam uglavnom odgovarao na njihova pitanja. Bio je to uspješan sastanak, uspješan početak saradnje. Rekao sam na kraju: „Kada iduće godine u ovo vrijeme budemo razgovarali o planovima za 2020. godinu, hoću da po vašoj ocjeni budemo u samom vrhu vaših klijenata po svim parametrima.“
U subotu predveče kafa sa Ivom i Ivonom, konačno u Sarajevu. Imamo puno toga jedni drugima za ispričati. Vedrana i ja prenosimo Ivi svoje utiske iz Ravne gore. Ipak najviše vremena posvećujemo našoj budućoj poslovnoj saradnji koja je prije svega usmjerena na razvoj edukativne funkcije portala Media Marketing. Ma ne, šta ste se odmah uplašili, ne mislimo vam mi soliti pamet, znamo mi da vi sve znate. Radi se o istraživačkim projektima na temelju kojih bismo vam mogli isporučivati podatke koji će vas voditi ka većim poslovnim uspjesima. Ne smijem više ništa kazati za sada osim da su to projekti slični onima koje za svoje pretplatnike realiziraju AdAge i AdWeek. Stajemo uz bok najvećih. Samo najbolje je dovoljno dobro iskustvo za naše čitatelje.
Iva i Ivona odlaze na večeru sa prijateljima, a Vedrana, Asja i ja u Sartr (Sarajevski ratni teatar) na prvu reprizu predstave Djeca sunca.
Kako uzbudljiva sedmica!
6. septembar 2018.
