Na predavanju Frana Mubrina na 14. Branding konferenciji naučili smo da problem kreativne industrije uskoro možda neće biti nedostatak dobrih slika. Imat ćemo ih više nego što možemo pogledati, tehnički sve uvjerljivijih i proizvedenih za sve manje vremena. Mnogo će teže biti pronaći razlog da se uz neku od njih zaista zadržimo.
Mubrin je taj osjećaj sažeo gotovo usput, jednom od onih rečenica koje ostanu s vama dugo nakon predavanja: puno generiranja dovelo ga je do degeneriranja.
U tome se krije važna razlika između onoga što nam umjetna inteligencija već omogućava i onoga što bismo kao kreativci tek trebali uraditi s tim mogućnostima. Dobiti još jednu lijepu sliku više nije naročito teško. Prepoznati ideju koja zaslužuje vrijeme, pažnju i nastavak mnogo je ozbiljniji posao.
Fran o tehnologiji ne govori kao neko ko je posmatra sa sigurne udaljenosti. Ona mu je tokom karijere omogućila da prelazi između digitalnih proizvoda, velikih brendova, kulture i projekata koji okupljaju kreativnu zajednicu. Istovremeno, kao kreativni direktor agencije 404 vodi odjel od 35 ljudi, o kojima govori s posebnom toplinom, kao o ljudima koje istinski voli i bez kojih ništa od onoga što radi ne bi imalo isti život ni emociju.
Nalazi se, dakle, na sjecištu koje danas prepoznaje veliki dio naše industrije. Tehnologija nam omogućava divne stvari, dok se mi sve glasnije pitamo gdje u njima ostaju ljudskost i budućnost ljudi s kojima stvaramo. Za Frana je to pitanje sasvim lično: hoće li AI uzeti posao njemu i njegovim dragim kolegama?
Nije pokušao odgovoriti obećanjem da će sve ostati isto. Neće. Strahu je prišao kroz igru, dopuštajući sebi da istraži šta bi se moglo dogoditi ako umjetnu inteligenciju ne koristi samo kao kraći put do očekivanog rezultata.
U hrvatskoj naivnoj umjetnosti pronašao je dobru paralelu za vrijeme u kojem živimo. Naiva je materijale i mogućnost stvaranja približila ljudima izvan akademskih krugova, a s njima su u umjetnost ušli drugačiji motivi, iskustva i pogledi. Generativni alati danas mnogo širem krugu ljudi daju mogućnost da ideju pretvore u sliku. Teško je ne vidjeti ljepotu u toj slobodi, čak i kada nas istovremeno plaši šta će ona učiniti vrijednosti znanja koje smo godinama gradili.
Mubrinov rad s naivnom umjetnošću pokazao je koliko se brzo ta vrijednost već mijenja. Iste slike ljudima su se više sviđale kada su vjerovali da iza njih stoji on, a manje kada bi saznali da su generirane uz pomoć umjetne inteligencije. Pred njima je ostajao isti vizuelni rezultat, ali mu je priča o nastanku oduzimala dio vrijednosti.
Tu inflaciju vrijednosti ne stvara samo odnos prema AI-ju. Stvara je i količina. Kada svaka slika gotovo bez otpora može proizvesti deset novih, tehnička uvjerljivost prestaje biti dovoljna da bismo nekoj od njih poklonili više od nekoliko sekundi pažnje.
Zato je najzanimljiviji dio Franovog eksperimenta počeo tek kada je prestao tražiti još slika.
Prompt Misli glavom donio je formu negdje između kokoši i jajeta, oslonjenu na motive podravske naive. Tako je nastao Jajeftiček. Mogao je ostati simpatična pogreška u nizu generiranih radova, ali je Fran u njemu prepoznao mogućnost da nastavi razmišljati.
Jajeftiček je postao mjesto na kojem su se susreli AI, lokalno naslijeđe, njegova sjećanja i radoznalost. Iz slike je prešao u drvo i tekstil, a Fran je zbog njega učio tehnike kojima se ranije nije bavio. Projekt je na kraju dobio i izložbu, ali njegova vrijednost nije bila u broju formata koje je obuhvatio. Bila je u tome što tehnologija nije ubrzala put do poznatog rezultata, već ga je povela prema nečemu što na početku nije znao tražiti.
Bilo je posebno lijepo slušati ga kako o tome govori. Nije skrivao da ga je u početku bilo gotovo stid priznati da radi projekt uz AI i da se plašio kako će reagovati kolege iz struke. Nije skrivao ni oduševljenje kada je shvatio da mu novi alat nije oduzeo proces, već ga je otvorio prema novim materijalima, znanjima i idejama.
U toj iskrenosti predavanje je dobilo toplinu koju je teško sačuvati kada govorimo o tehnologiji. Fran nije branio ljude velikim tvrdnjama o njihovoj nezamjenjivosti, niti je AI predstavljao kao rješenje za svaki kreativni problem. Pokazao je da strah i radoznalost mogu postojati istovremeno, a zatim nas pozvao da iz tog odnosa tražimo više.
Adaptacija je imperativ, ali nije cilj. Ako umjetnu inteligenciju budemo koristili samo da brže proizvedemo ono što smo pravili i ranije, postat ćemo efikasniji, ali ne nužno i kreativniji. Mnogo je uzbudljivija mogućnost da je izazovemo, pomjerimo izvan očekivanih rješenja i dopustimo joj da i nama otvori područja u kojima još nismo bili.
Živimo u svijetu u kojem uz AI sve može izgledati savršeno. Baš zato ljudskost može dati magiju, a naša mašta ostaje čarobni štapić koji odlučuje šta ćemo uraditi sa svim tim mogućnostima. Fran nije znao kuda će ga Jajeftiček odvesti kada se pojavio u njegovom eksperimentu, ali mu je odlučio dati prostor da raste. Drago nam je što jeste.
