U trenutku kada true crime sadržaj bilježi rekordnu gledanost, a stvarne ljudske tragedije sve češće postaju oblik zabave, britanska organizacija Missing People pokrenula je kampanju koja direktno propituje način na koji društvo konzumira ovakve priče.
U saradnji s agencijom BBH London i produkcijskom kućom Merman, kampanja polazi od jasnog uvida. Dok se u Velikoj Britaniji prijavi nestanak osobe svakih 90 sekundi, gotovo polovina populacije svakodnevno prati true crime sadržaje. U tom raskoraku, stvarni životi i porodice često ostaju u sjeni formata koji favorizuju dramatizaciju, narativ i “gledljivost”.
Kao odgovor na taj trend, Missing People pokreće Responsible Narratives Charter, inicijativu kojom poziva autore, medije i kreatore sadržaja da se obavežu na odgovorniji pristup u obradi stvarnih slučajeva, s fokusom na poštovanje i dostojanstvo porodica.
Centralni dio kampanje je film koji svjesno ulazi u zonu nelagode. Smješten u scenarističku sobu, prati grupu autora koji razmatraju potencijalne slučajeve za novi true crime format, analizirajući ih kroz prizmu dramaturgije i tržišnog potencijala. Ključni obrat dolazi u trenutku kada postaje jasno da su svi slučajevi o kojima raspravljaju stvarni. Time film razotkriva koliko se lako ljudske tragedije pretvaraju u sadržaj, a stvarni ljudi u narativne elemente.
Razvoj kampanje uključivao je blisku saradnju s osobama koje imaju direktno iskustvo s nestancima, kako bi se osigurala autentičnost i izbjegla dodatna eksploatacija teme.
Kampanja se ne zaustavlja na filmu. BBH dodatno proširuje ideju kroz direktan rad s influencerima i medijima, kojima je poslan “box set” nazvan Top Five Cases You Won’t See On TV (5 slučajeva koje nećete vidjeti na TV-u). Unutar paketa nije bilo sadržaja. Poruka je jasna. Medijska pažnja često selektuje priče prema njihovom potencijalu za gledanost, dok mnogi slučajevi ostaju nevidljivi.
Vizualni identitet kampanje dodatno je razvijen kroz OOH rješenja koja imitiraju policijske dosjee, uz komentare u formi bilješki producenata koji hladno procjenjuju “atraktivnost” slučajeva. Takav pristup dodatno naglašava distancu između stvarnosti i načina na koji se ona prezentira u medijima.
U svojoj suštini, kampanja funkcioniše kao refleksija industrije i publike istovremeno. Ne dovodi u pitanje interes za true crime sadržaje, već način na koji se oni produciraju i konzumiraju. Fokus se vraća na ono što je u procesu često izgubljeno, stvarne ljude i njihove porodice, te potrebu za odgovornijim narativima u prostoru koji oblikuje javnu percepciju.
Kampanja se trenutno provodi kroz digitalne kanale i vanjsko oglašavanje.
