U vremenu u kojem komunikacija nikada nije bila brža, ali ni podložnija greškama, pitanje kvaliteta javnog govora ponovo dolazi u fokus. Upravo iz tog konteksta, Hrvatska udruga za odnose s javnošću kroz ovogodišnji Grand PRix otvara širu raspravu: ko gradi povjerenje, a ko ga aktivno urušava.
Ove nagrade ne funkcioniraju samo kao priznanje ili kritika pojedinaca – one su svojevrsni test industrije. Jer način na koji javne ličnosti komuniciraju danas direktno oblikuje percepciju institucija, medija i, šire, društva u cjelini.
Komunikacija kao odgovornost, ne samo vještina
U fokusu izbora za Komunikatora godine nisu najglasniji, nego oni koji uspijevaju balansirati jasnoću, odgovornost i utjecaj. Riječ je o pojedincima koji komunikaciju koriste kao alat za povezivanje, a ne polarizaciju – i koji pokazuju da ton može biti jednako važan kao i sadržaj.
Marijan Gubina kroz vlastitu životnu priču i film “260 dana” vraća komunikaciju na njenu osnovnu funkciju – dijalog. Umjesto produbljivanja podjela, bira narativ pomirenja i lične odgovornosti, posebno u radu s mlađim generacijama.
Vedrana Pribičević pokazuje kako stručnost ne mora biti zatvorena u akademski prostor. Njeni javni nastupi istovremeno pojednostavljuju kompleksne ekonomske teme i otvaraju prostor za razgovor o ličnim, ali društveno važnim pitanjima poput mentalnog zdravlja i online nasilja.
Sličnu logiku primjenjuje i Ranko Rajović, koji kompleksne naučne koncepte prevodi u svakodnevni jezik. Njegov pristup jasno pokazuje da prava vrijednost komunikacije leži u njenoj primjenjivosti — kada publika ne samo da razumije, nego i može djelovati.
S druge strane, Severina Vučković ilustrira kako popularnost može postati platforma za javno zagovaranje. Kroz angažman u inicijativi My Voice, My Choice, izlazi iz okvira zabavne industrije i ulazi u prostor društvenih i političkih tema, svjesno preuzimajući reputacijski rizik.
Gdje komunikacija postaje problem
Paralelno s primjerima dobre prakse, izbor za Antikomunikaciju godine otvara i neugodniji, ali jednako važan dio priče – obrasce koji urušavaju povjerenje.
Dalibor Matanić je nominiran zbog načina komunikacije u kriznoj situaciji koja je zahtijevala jasnoću i empatiju. Umjesto toga, javni istupi ostavili su dojam fragmentiranosti i izbjegavanja odgovornosti – što je upravo suprotno onome što se u takvim trenucima očekuje.
Kod Josipa Dabre, problem nije bio samo u sadržaju nego i u načinu na koji je situacija komunicirana. Nakon skandala koji je doveo do njegove ostavke, odluku je objavio putem društvenih mreža, bez jasnog ograđivanja od vlastitih postupaka. Naknadni istupi, u kojima je pokušao umanjiti ozbiljnost situacije dodatno su pojačali dojam izbjegavanja odgovornosti i nedostatka direktnog suočavanja s posljedicama.
Najekstremniji primjer dolazi kroz slučaja Borivoja Vincetića, gdje komunikacija prelazi u zonu dezinformacija. Širenje netačnih informacija, posebno u digitalnom okruženju gdje brzina nadmašuje provjeru, pokazuje koliko brzo komunikacija može proizvesti stvarne društvene posljedice.
Više od nagrada: pitanje standarda
Ono što ovaj izbor čini relevantnim za širu industriju jeste činjenica da ne govori samo o pojedincima, nego o obrascima.
Jer u eri u kojoj svako može komunicirati, razlika više nije u tome ko ima glas, nego kako ga koristi.
Grand PRix time ne dodjeljuje samo priznanja, nego postavlja pitanje koje je za industriju možda važnije od samih pobjednika: kakvu komunikaciju želimo normalizirati i kakve posljedice smo spremni prihvatiti ako to ne učinimo.
