Postoje dizajnerske karijere koje se mogu opisati kroz projekte, i postoje one koje se razumiju tek kroz proces. Put Sanjina Halilovića pripada ovoj drugoj vrsti. Od ratnih crteža nastalih početkom devedesetih, preko školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i rada u agencijskom okruženju, pa sve do IT sektora i međunarodnih priznanja, njegov profesionalni razvoj prati kontinuitet jedne ideje: da dizajn nije samo forma, već promišljen proces u kojem se susreću koncept, kontekst i odgovornost prema brendu.
Tokom gotovo dvije decenije rada je prošao kroz različite kreativne kontekste koji su oblikovali njegov pristup dizajnu. Agencijski svijet donio mu je brzinu, rokove i realnost tržišta, IT sektor sistemsko razmišljanje i razumijevanje funkcionalnosti dizajna, dok mu je freelance otvorio prostor za potpunu autorsku odgovornost i izgradnju vlastitog profesionalnog identiteta. Upravo taj spoj iskustava danas definira njegov pristup brandingu, u kojem logotip nije samo vizualni znak, nego početna tačka šireg identitetskog sistema.
Povod za ovaj razgovor je i međunarodno priznanje: četiri njegova logotipa uvrštena su u publikaciju LogoLounge15, jednu od najpoznatijih svjetskih selekcija dizajna. Ipak, ova priča ne počinje nagradama niti završava publikacijom. Ona govori o procesu, kontinuitetu i dizajnerskom razmišljanju koje se gradi godinama, od prvih skica do identiteta koji danas žive u stvarnom prostoru.
U razgovoru za Media Marketing, Halilović govori o počecima u Sarajevu, o lekcijama koje su ga oblikovale kroz dvije decenije rada, o međunarodnom priznanju koje donosi LogoLounge, ali i o tome gdje vidi prostor za autorski dizajn u vremenu kada umjetna inteligencija ubrzava produkciju vizuala. Između procesa, preciznosti i konteksta – tri riječi kojima opisuje vlastiti dizajnerski potpis – otvara se priča o tome kako se profesionalni identitet gradi strpljenjem, kontinuitetom i vjerom u ideju.
- Kada se vratite na sami početak, prije agencija, prije IT kompanija, prije freelancinga, ko je bio Sanjin koji je prvi put osjetio da ga dizajn privlači? Je li to bio bunt, radoznalost, potreba da nešto ispravite ili da nešto izgradite?
Radoznali dječak koji je od malena imao veći afinitet i želju da nešto izgradi, stvori i nacrta. Takav način izražavanja je nešto što me prati od malih nogu i prvih nekih spoznaja o crtanju. U neko davno doba, dok nije bilo osnovnih životnih uslova, crtanje i mašta su bili prozor iz sumorne realnosti u neke dječije snove i maštu, koje je najlakše bilo izraziti kroz mnoštvo crteža.
Pored toga, imao sam tu sreću da sam uz tatu, koji je imao doticaja sa filmom i štamparijama, spoznao i vidio različite procese stvaranja, mogu slobodno reći zanatskog pristupa, naročito kroz rad u štampariji, odakle je došla odluka da upišem Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za reklamnu grafiku, a nakon toga i Produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
- Vaš profesionalni put prelazi iz klasičnih oglašivačkih agencija u IT sektor, a i freelance vode. Kako su te tri faze oblikovale Vašu kreativnu filozofiju? Šta Vam je dala svaka od njih, a šta ste morali „odučiti“ da biste rasli dalje?
Prije svih ovih faza, prvo bih pomenuo temelje koje sam dobio studirajući na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za Produkt dizajn. To je definitivno bila snažna i kvalitetna osnova za sve što će se kasnije kroz karijeru dešavati.
Tokom studija produkt dizajna desile su mi se neke odlične stvari na koje sam i danas jako ponosan. Jedna od njih je učešće na D&AD Global Students Awards 2007. godine u Londonu, gdje sam sa radom Igračka za djecu ušao u uži izbor od deset najboljih radova iz čitavog svijeta za brend Hamleys, u kategoriji igračaka za djecu.
U ovoj fazi života posebno bih izdvojio jedan rad, Modular Furniture – Shape and Function koji je dobrim dijelom uticao na sve što će se poslije dogoditi.
Izlaganje na sajmu IMM Cologne 2013, Month of Design Ljubljana 2011 i 2012 te pobjeda na regionalnom konkursu Quercus 2013 sa kolegom Mustafom Čohadžićem. zatim publikacije radova na uglednim svjetskim portalima, gdje bih izdvojio Yanko Design, definitivno su nešto što me je u kreativnom smislu oblikovalo.
Tu sam zapravo spoznao šta znači koncept. Šta znači proces u dizajnu. Shvatio sam koliko je važno imati jasnu ideju, ali i disciplinu da se ona razvije kroz faze istraživanja, testiranja i dorade. Vidio sam da takav način razmišljanja može biti prepoznat i cijenjen i van granica Bosne i Hercegovine.
Upravo taj temelj, razumijevanje procesa i odgovornosti prema ideji, kasnije mi je pomogao da sazrijevam u različitim profesionalnim okruženjima. Svako od njih me oblikovalo na drugačiji način, i kao dizajnera i kao osobu.
- U agencijskom svijetu rokovi su brutalni, u IT-u je fokus na sistemima i funkcionalnosti, a u freelanceu na ličnoj odgovornosti i reputaciji. U kojem ste okruženju najviše sazreli kao dizajner, a u kojem kao osoba?
Kao student treće godine dobio sam priliku da radim u marketinškoj agenciji Lowe, Idols & Friends u Sarajevu, gdje sam vrlo brzo shvatio da je sve ono što smo radili na Akademiji jedan svijet, a agencija nešto potpuno drugo. Brutalni rokovi, brzina i stalno prilagođavanje bili su ozbiljan trening. Tu sam najviše sazrio kao dizajner u smislu efikasnosti, donošenja odluka pod pritiskom i razumijevanja realnih okvira budžeta i vremena.
Nakon skoro deset godina rada u agencijama, 2017. godine prelazim u IT svijet. UI i UX dizajn sam doživio kao novi medij u kojem dizajn više nije samo vizuelna forma, već sistem, logika i funkcionalnost. Tu sam dodatno razvio sposobnost strateškog i sistemskog razmišljanja.
Freelance je, ipak, okruženje u kojem sam najviše sazrio kao osoba. Tu sam bio odgovoran za sve, od dogovora projekata i rokova do formiranja cijena i finalne isporuke. Upravo kroz freelance sam izgradio svoje ime i reputaciju, jer sam imao autonomiju da projekte vodim od početka do kraja i javno ih predstavljam.
Ako bih morao sažeti: u agenciji sam sazrio kao dizajner brzine i prilagodljivosti, u IT-u kao dizajner sistema, a kroz freelance kao osoba koja stoji iza svog imena i svog rada.
- Logolounge 15 je međunarodno priznanje koje mnogi dizajneri sanjaju. Kada ste saznali da su Vaši radovi uvršteni, je li to bio trenutak potvrde ili samo još jedan korak? Koliko Vam takva platforma znači u kontekstu dugoročnog profesionalnog puta?
LogoLounge15 je svakako priznanje koje nosi ozbiljnu profesionalnu težinu. Kada sam saznao da su četiri moja rada uvrštena u publikaciju, doživio sam to kao snažnu profesionalnu potvrdu da godine rada, procesa i kontinuiteta imaju svoju vrijednost.
Posebno mi je značajno to što iza tih radova stoji dugogodišnje iskustvo, ali i mnogo nevidljivog rada, istraživanja, sumnji, pokušaja i pogrešaka. To nije uspjeh koji dolazi preko noći, već rezultat konstantnog građenja, od studentskih dana, preko agencijskog rada i IT sistema, do freelance projekata gdje sam imao punu odgovornost i slobodu.
Ne doživljavam ovo kao završnicu, već kao važnu tačku na dugoročnom profesionalnom putu. LogoLounge je međunarodna platforma sa snažnim žirijem i globalnim kontekstom, i činjenica da su radovi prepoznati među hiljadama prijava potvrđuje da su proces, koncept i pristup dizajnu relevantni i van lokalnog okvira.
Važno mi je i to što se ime Bosne i Hercegovine nalazi u takvoj publikaciji. Smatram da je bitno da pokažemo da kvalitetan, promišljen i sistematičan rad može dolaziti i iz Sarajeva, i sa naše scene.
Na kraju, ovo jeste potvrda, ali i obaveza. Potvrda da si na dobrom putu, ali i obaveza da ostaneš dosljedan procesu, standardima i vrijednostima koje gradiš godinama.
- Četiri logotipa koja su ušla u publikaciju, ako ih ne gledamo samo kao rješenja, nego kao poglavlja – šta svako od njih govori o fazi u kojoj ste tada bili? Jesu li oni rezultat intuicije, sistema ili dugog unutrašnjeg dijaloga sa sobom?
Sva četiri logotipa koji su ušli u publikaciju nastali su kao realni projekti za konkretne klijente. Nisu koncepti rađeni bez konteksta niti lični eksperimenti, već rješenja koja danas funkcionišu u stvarnom tržišnom okruženju. Upravo ta činjenica im daje dodatnu vrijednost, jer su oblikovani kroz stvarne zahtjeve, ograničenja, budžete, rokove i odgovornost prema klijentu.
Ako ih posmatram kao poglavlja, rekao bih da svaki od njih govori o fazi u kojoj sam sve više vjerovao procesu i sistemskom pristupu. Možda to nisu simboli koji teže da budu drugačiji po svaku cijenu, ali do svakog od njih se došlo kroz istraživanje, analizu brenda, razumijevanje konteksta i jasno definisanu metodologiju rada.
Scale Up predstavlja fazu u kojoj sam snažno promišljao o strukturi, rastu i progresiji, ali uz zadržavanje jednostavnosti i funkcionalnosti znaka.
Code Forge govori o spoju tehnologije i zanatskog pristupa, o ideji građenja i stvaranja, gdje simbol mora imati karakter, ali i izdržljivost u digitalnom prostoru.
APP IT d.o.o. odražava racionalniji i sistemski pristup, sa fokusom na stabilnost, jasnoću i dugoročnu primjenjivost u korporativnom kontekstu.
Focus Architecture je možda najbliži mom produkt dizajn korijenu, jer znak proizlazi iz konstrukcije, proporcije i odnosa forme i prostora.
Neki od ovih projekata su već ranije prepoznati i objavljeni na međunarodnim platformama poput World Brand Design Society, što dodatno potvrđuje da su nastajali kao ozbiljni, tržišno relevantni radovi, a ne izolovani koncepti.
Ako bih morao odgovoriti da li su rezultat intuicije, sistema ili unutrašnjeg dijaloga, rekao bih da su prije svega rezultat procesa. Intuicija je uvijek prisutna, ali dolazi tek nakon analize i promišljanja. Sistem daje strukturu, a unutrašnji dijalog pomaže da odluke budu svjesne i dugoročno održive.
U tom smislu, ova četiri logotipa nisu samo rješenja, već trag jednog kontinuiteta i načina razmišljanja koji se godinama gradio i usavršavao.
- Kako danas gledate na svoje prve radove? Postoji li u njima nešto što biste zadržali bez obzira na tehničke nesavršenosti – neku hrabrost, naivnost, čistoću ideje?
Kada danas pogledam svoje prve radove, bilo da su to crteži rađeni temperom i kistom iz srednje škole ili rani projekti sa prve i druge godine Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, vidim prije svega proces učenja. Na ALU smo mnogo crtali, skicirali, analizirali formu i proporciju. Iako sam bio na odsjeku za Produkt dizajn, doticali smo se i vizuelnih komunikacija, radili logotipe i knjige grafičkih standarda, što je tada postavilo temelje mog kasnijeg rada u brandingu.
Tehnički gledano, danas bih mnogo toga drugačije riješio. Iskustvo te nauči da vidiš detalje koje ranije nisi primjećivao. Ali ono što bih bez razmišljanja zadržao jeste hrabrost i čistoća ideje. U tim radovima nije bilo previše kalkulacije niti opterećenosti savršenstvom. Postojala je iskrena znatiželja i potreba da se ideja istraži do kraja.
Svoj prvi realizovani logo iz 2008. godine danas gledam kao trenutak prelaska iz entuzijazma u odgovornost. Tada sam shvatio da dizajn ima vrijednost izvan mene i da svaki znak nosi posljedice, kontekst i nečije povjerenje.
Danas, gotovo dvadeset godina kasnije, tehnologija se promijenila, došao je AI, alati su napredovali, ali suština je ostala ista. I dalje vjerujem u skicu, proces, analizu i jasnu ideju. I dalje pokušavam zadržati onu početničku znatiželju koja me tada vodila, samo sada uz više iskustva i sistema.
- Dizajneri iz BiH često balansiraju između lokalnog konteksta i globalnih ambicija. Koliko je danas zaista otvorena međunarodna scena i šta je presudno za vidljivost – kvalitet, networking, upornost, algoritam ili nešto peto?
Raditi iz Bosne i Hercegovine danas znači istovremeno biti dio malog tržišta i imati pristup globalnoj publici. Taj dualitet oblikuje profesionalni put mnogih dizajnera. Lokalna scena ima svoje izazove, prije svega u pogledu kontinuiteta i infrastrukture. Nemamo mnogo stabilnih događaja i platformi koje dugoročno grade zajednicu, iako postoje svijetli primjeri poput Dizko konferencije u Mostaru, koji pokazuju da interes i potencijal itekako postoje kada se stvari postave profesionalno.
Međunarodna scena je tehnički otvorenija nego ikada. Geografija više nije prepreka, ali konkurencija je ogromna i vidljivost nije automatska.
U praksi je presudna kombinacija faktora, ali kvalitet je temelj bez kojeg ništa drugo nema smisla. Ako rad nema dubinu, koncept i dosljednost, dugoročna vidljivost je nemoguća. Međutim, kvalitet sam po sebi nije dovoljan ako ostane nevidljiv.
Upornost i kontinuitet su ključni, jer vidljivost se ne gradi jednim projektom, nego godinama rada i prisustva. Networking je važan kroz autentične odnose i preporuke, dok algoritam može pomoći, ali ne može zamijeniti ozbiljan rad.
Iz mog iskustva, dugogodišnja aktivnost na LinkedInu, Dribbbleu i Behanceu bila je značajna. Dijelio sam ne samo finalne projekte, već i proces i način razmišljanja. Danas nije presudno samo šta radite, već kako to komunicirate.
Ako bih morao izdvojiti jedan faktor, rekao bih da je to kontinuitet. Međunarodna scena jeste otvorena, ali traži dugoročan pristup i spremnost da svoj rad iznesete izvan lokalnog okvira.
- U vremenu kada AI generiše vizuale u sekundama, a klijenti traže brža i jeftinija rješenja, gdje vidite prostor za autorski dizajn? Šta ostaje neautomatizirano?
Svaka velika tehnološka promjena u kreativnim industrijama donosila je slične dileme. Industrijska revolucija je promijenila odnos prema zanatu, a osamdesetih godina, pojavom softvera poput Illustratora i Photoshopa, digitalni alati su zamijenili veliki dio ručnog rada. I tada se govorilo da će mašina zamijeniti dizajnera. Nije ga zamijenila, promijenila je način rada.
Danas se nalazimo u sličnoj situaciji. AI generiše vizuale u sekundama i ubrzava procese koji su ranije trajali satima. Međutim, dizajn nikada nije bio samo proizvodnja forme. Logo više nije izolovani znak, već dio sistema koji se manifestuje kroz aplikacije, web platforme, tipografiju, animaciju, print i video. Identitet danas funkcioniše kao struktura, a ne kao pojedinačna slika.
Prostor za autorski dizajn vidim upravo u sposobnosti da se sagleda ta cjelina i postavi temelj. AI može generisati varijacije i ubrzati istraživanje, ali ne može razumjeti kontekst brenda, njegovu dugoročnu strategiju niti preuzeti odgovornost za odluke koje oblikuju identitet kroz vrijeme.
Možemo automatizirati proizvodnju forme, ali ne i sposobnost da prepoznamo šta ima smisla. U tom prostoru autorski dizajn ostaje neophodan.
- Postoji li projekat koji nikada nije dobio priznanje, ali je za Vas lično bio prekretnica? Onaj koji Vas je promijenio iznutra, bez obzira na to da li je svijet to primijetio?
Posebnu težinu za mene ima vizual za Sarajevo polumaraton 2018. godine. Imao sam i ranije projekte koji su živjeli van digitalnog okvira, ali ovaj je nosio drugačiju vrstu emotivne povezanosti.
Koncept poštanske markice bio je način da se kroz mali format ispriča priča o gradu kroz koji se trči. Vijećnica, Sebilj i Kozija ćuprija nisu bili samo simboli Sarajeva, već realne tačke staze kroz koje su trkači prolazili. Vizual je tako postao mapa iskustva, a ne samo ilustracija. U kompoziciju je uključena i žičara, koja je te godine ponovo pokrenuta, kao suptilan znak kretanja i novog početka.
Za mene je to bio spoj lične i profesionalne priče. Kao neko ko rekreativno trči, radio sam identitet događaja u kojem sam i sam učestvovao. Kao neko ko je rođen u Sarajevu, imao sam priliku interpretirati njegove simbole na način koji je bio i emotivan i autentičan.
I danas, godinama kasnije, vidim ljude kako trče u tim majicama ili čuvaju medalje sa tim motivom. To je možda najiskrenije priznanje koje jedan dizajner može dobiti. Ne formalna nagrada, nego činjenica da projekat nastavlja da živi u stvarnom prostoru i kolektivnom sjećanju.
- Da danas započinjete karijeru, sa svim iskustvom koje imate, šta biste radili drugačije, a šta biste ponovili bez dileme?
Kada bih danas započinjao karijeru, vjerovatno bih ranije i svjesnije gradio međunarodnu vidljivost, ali kultura dokumentovanja rada kod mene je postojala od početka. Sjećam se da sam na prvi razgovor za posao ponio CD sa studentskim projektima. Upravo su ti radovi bili razlog da dobijem priliku. Danas bi to bio link ili portfolio stranica, ali suština je ista.
Možda bih ranije preuzeo još veću odgovornost i brže izlazio iz zone komfora. Svaka faza, od agencija do IT-a i freelancea, donijela je svoje lekcije, ali najveći profesionalni rast desio se onda kada sam počeo donositi odluke samostalno i stajati iza njih.
Ono što bih bez dileme ponovio jeste temelj koji sam dobio kroz obrazovanje i rane godine rada. To crtanje, skiciranje, razmišljanje o formi i funkciji, taj analitički pristup dizajnu, i danas su osnova svega što radim. Tehnologija se mijenja, alati evoluiraju, ali način razmišljanja ostaje.
Ponovio bih i upornost. Karijera se ne gradi jednim projektom ni jednim priznanjem, već godinama rada i kontinuiteta.
- Šta za Vas znači uspjeh? Je li to međunarodna publikacija, finansijska stabilnost, klijenti koji Vam vjeruju ili trenutak kada vidite svoj znak u stvarnom prostoru i znate da je postao dio nečijeg identiteta?
Za mene je najveći uspjeh zdrava porodica. Supruga, dvoje djece, roditelji i svi ljudi koji su bili uz mene i podržavali me kroz različite faze života. To je temelj svega ostalog. Bez tog oslonca, nijedno profesionalno priznanje ne bi imalo istu težinu.
U profesionalnom smislu, uspjeh nije jedna stvar. Nije samo međunarodna publikacija, niti samo finansijska stabilnost ili veliki klijenti. Sve su to važni segmenti, ali ono što za mene ima posebnu vrijednost jeste povjerenje. Kada vam klijent vjeruje, kada vam prepusti odgovornost i kada se projekat razvije u dugoročnu saradnju, tada znate da rad ima smisla.
Poseban trenutak je i onaj kada vidite svoj dizajn u stvarnom prostoru, kada postane dio nečijeg brenda, grada ili svakodnevnog života. To je tiha, ali snažna potvrda da je ono što radite ostavilo trag.
Vjerujem da uz predan i iskren rad sve ove stvari dolaze vremenom. Uspjeh nije trenutak, nego proces koji se gradi strpljenjem, odgovornošću i kontinuitetom.
- Ako biste morali opisati svoj dizajnerski potpis u tri riječi, koje bi to bile, i zašto?
Ako bih morao opisati svoj dizajnerski potpis u tri riječi, rekao bih: proces, preciznost i kontekst.
Proces, jer vjerujem da dobro rješenje nikada ne nastaje slučajno. Iza svakog projekta stoji istraživanje, skica, razmišljanje i vrijeme. Nekada se desi da rješenje dođe već u prvom prijedlogu, ali i tada iza te brzine stoje godine iskustva i izgrađen način razmišljanja.
Preciznost, jer detalji nisu ukras, već temelj dugoročnog kvaliteta. Studij produkt dizajna naučio me disciplini, proporciji i razumijevanju konstrukcije forme. Taj temelj i danas primjenjujem, bilo da radim logotip, identitet ili digitalni sistem. Još od ranih dana me prati taj perfekcionizam u pixel, potreba da svaka proporcija i razmak imaju svoje opravdanje.
Kontekst, jer dizajn za mene nikada nije izolovana forma. On mora pripadati prostoru, vremenu i ljudima kojima je namijenjen. Bez konteksta ostaje dekoracija. Sa kontekstom postaje identitet.
- I za kraj – postoji li još uvijek onaj „klik“, trenutak kada ideja sjedne savršeno na svoje mjesto i podsjeti Vas zašto ste prije svih titula i priznanja odlučili biti dizajner?
Postoji. I mislim da bez tog „klika“ ovaj posao ne bi imao smisla.
Taj trenutak se ne dešava svaki dan, ali kada se desi, prepoznate ga odmah. To je onaj osjećaj kada ideja sjedne na svoje mjesto, kada proporcija, koncept i kontekst počnu funkcionisati zajedno i znate da više ništa ne treba dodavati ni oduzimati.
To je isti osjećaj koji sam imao još kao dječak dok sam crtao, samo što je danas odgovornost veća. Prije svih titula, priznanja i publikacija, ostaje ta jednostavna potreba da nešto stvorite i vidite da ima smisla.
Taj „klik“ me uvijek vrati na početak. Na onu jednostavnu potrebu da nešto stvorim i, kao u zanatu, osjetim da je svaki dio na svom mjestu.
