Uoči novog izdanja Dana komunikacija, festivala koji je kroz godine izrastao u jedan od najprepoznatljivijih regionalnih događaja kreativne industrije, sve je jasnije da njegov identitet ne čini samo lineup predavača ili program, nego i način na koji je to iskustvo oblikovano. Od formata pozornice do atmosfere u dvorani, od energije publike do dinamike razgovora – iza svega stoji niz odluka koje rijetko vidimo, ali ih itekako osjećamo.
Te odluke ne nastaju linearno. One su rezultat rasprava, testiranja, ponekad i potpunog odbacivanja ideja koje u prvom trenutku zvuče kao genijalne ili potpuno besmislene. Upravo u tom procesu, negdje između hrabrosti da se format “razbije” i potrebe da se zadrži njegova funkcionalnost, Dani komunikacija godinama pronalaze svoj ritam.
O tome kako izgleda taj proces iznutra razgovaramo s Davorom Bruketom, članom Organizacijskog odbora festivala i suosnivačem agencije Bruketa&Žinić&Grey. Kao neko ko je dio tima koji festival razvija godinama, Bruketa govori o idejama koje u početku nisu djelovale očigledno, o granici između kreativnog eksperimenta i organizacijskog haosa i idejama koje moraju “na hlađenje”. Jer sve te ideje na kraju moraju funkcionirati u stvarnom vremenu, pred publikom koja odmah pokaže šta vrijedi, a šta ne.
Koji element DK-a koji danas postoji nije izgledao očigledno kada ste ga prvi put predložili i po čemu ste znali da je pravi korak?
Okrugla pozornica u sredini. Dotad su konferencije uglavnom imale klasične pozornice. predavači bi se često držali po strani, gotovo skriveni u kutu, dok je publika sadržaj pratila s određene distance. Naša je ideja bila izvući predavače iz njihove zone komfora i stvoriti prostor u kojem su oni doslovno u središtu pažnje. Takav koncept prirodno podiže adrenalin i energiju, pa cijelo iskustvo postaje dinamičnije i zanimljivije. U to vrijeme to nije bilo uobičajeno, bio je to prvi regionalni festival s takvom vrstom pozornice. Vjerovali smo da je to pravi smjer jer smo imali vrhunske predavače kojima je trebao upravo takav spotlight ☺
Kako prepoznajete razliku između ideje koja remeti format festivala na produktivan način i one koja ga samo destabilizira i tko u odboru postavlja tu granicu?
U odboru sjede ljudi koji taj festival rade skoro od samih početaka. Dobro se poznajemo i dobar smo tim. Imamo dobru ravnotežu između “ajmo napraviti FKK plažu s koje možeš pratiti predavanja lamačući pimpekoml” i izvedbene discipline. Granica je, rekao bih, nebo, ali zapravo je to budžet. I naravno – Dunja koja je glas zdravog razuma i brine se da stvari ne krenu u krivom smjeru.
Je li pogrešno reći da festival kojeg godinama grade isti ljudi neizbježno počinje nalikovati na ukuse tih istih ljudi?
Moguće. Ali s druge strane, postoji 3000 drugih ljudi koji dolaze i misle da je to dobar ukus. I to je jedini pravi test – naš ukus je nevažan, važna je reakcija publike.
Kada odbor izgubi raspravu, šta se desi s idejom koja nije prošla?
Kad odbor odbije ideju, ona najčešće ode na „hlađenje“. Ponekad se vrati izmijenjena, ponekad postane nešto sasvim drugo. Ili jednostavno umre prirodnom smrću. Ali često se iz toga rodi nešto smiješno ili neočekivano, što je i poanta – ne treba biti dramatičan, ideje se igraju dok ne nađu svoje mjesto.
Što bi DK izgubio da vas nema u odboru, konkretno, ne komplimentarno?
Genijalca, koji nije samo lijep nego je i pametan. Silan gubitak za oglašavanje i domovinu. Ipak, sastanci organizacijskog odbora bili bi koncizniji, što bi možda taj gubitak opravdalo.
