U serijalu razgovora s članovima odbora festivala Dani komunikacija vraćamo se i na njegove početke – ne kroz nostalgiju, već kroz perspektivu onih koji su ga oblikovali iznutra. Damir Ciglar, jedan od inicijatora festivala i jedna od ključnih figura njegove evolucije, danas predstavlja svojevrsnu “historijsku memoriju” odbora: glas koji pamti zašto je sve počelo, ali i onaj koji ne dopušta da festival postane zarobljen u vlastitom uspjehu.
U trenutku kada Dani komunikacija ulaze u novu fazu razvoja, a industrija se ubrzano redefinira pod utjecajem tehnologije, AI-ja i promjena u načinu konzumacije sadržaja, Ciglar govori iz pozicije kontinuiteta – ali bez potrebe da ga štiti. Njegova perspektiva otvara pitanja o tome kako festival ostaje relevantan u svijetu u kojem publika već “ima sve u džepu”, zašto je borba protiv rutine važnija od očuvanja tradicije i može li jedan industrijski događaj biti zanimljiviji od interneta.
Razgovor sa Damirom Ciglarom nije o prošlosti festivala, već o njegovoj sposobnosti da stalno iznova propituje vlastiti format, ali i industriju kojoj pripada.
Šta od onoga što ste zamislili kada ste pokretali DK izgleda danas potpuno drugačije nego što ste tada mislili da će biti i je li to iznenađenje ugodno?
Kad smo pokretali DK, pitali smo se kako dovesti velika imena. Danas se pitamo kako iznenaditi publiku koja je već sve vidjela. Iako je i dalje ime festivala ‘Dani komunikacija’, rekao bih da je to sve više festival o znatiželji za publiku koja nema privilegiju prestati biti znatiželjna. I to nas tjera da festival i dalje raste: publika koja je postala izbirljivija, pametnija i zahtjevnija.
Iznenađenje možda jest ugodno, ali je ispunjenje itekako zahtjevno.
Koji rizik koji je odbor preuzeo u posljednjih pet godina nije bio očigledan u trenutku odluke i šta vas je uvjerilo da je ispravan korak?
Svako novo izdanje festivala donosi nove rizike, odluku o preuzimanju pojedinog rizika donosimo kao odbor, a ne kao pojedinac. To znači da smo uglavnom svjesni ne samo rizika, već i posljedica. No, čini mi se da je rizik koji smo preuzeli nesvjesno da želimo da festival bude privlačniji i zanimljiviji od interneta. Publika danas u džepu nosi TikTok, YouTube, AI i sve TED talkove ikad snimljene.
Ako netko odluči doći u Rovinj, to znači da mu moramo dati nešto što ne može dobiti skrolanjem; ne nužno samo odgovore koje možeš guglati, već i pitanja koja si moraš postaviti.
Je li pogrešno reći da inicijator festivala s vremenom postaje njegov čuvar, a ne njegov inovator?
Jako dobra opaska i pitanje, to je vrlo realna opasnost za svaki festival. Ako inicijator postane čuvar tradicije, festival može postati muzej samog sebe – imamo primjer iz okoline koji je dobra ilustracija toga. Naš je posao zapravo suprotan: pokušavamo promijeniti i unaprijediti vlastiti format prije nego što ga publika počne doživljavati kao rutinu. Ako nešto na festivalu izgleda isto dvije ili tri godine zaredom, mi to doživljavamo kao problem. Najgora stvar koja se festivalu može dogoditi je da postane predvidljiv, onda postaje sam sebi najgorim konkurentom. Tako da se i dalje primarno natječemo i uspoređujemo sami sa sobom, sa prošlim izdanjima festivala.
Festival ne treba čuvare tradicije, već borce protiv rutine.
Postoji li smjer koji odbor nikada nije uspio provesti i šta bi moralo biti drugačije da bi uopće bio moguć?
Iskreno, ne postoji neki smjer koji smo htjeli provesti, ali nismo uspjeli. No, kao i kod rizika, primjećujem da nam se prikrao jedan vrlo potentan smjer (vidi se i u ovoj godini u izboru headline predavača, Jürgena Schmidhubera, kao i nekih panela) i da ga podsvjesno provodimo, a osobno mislim da u njemu leži veliki potencijal: interdisciplinarnost, a koja bi u slučaju tako značajnog festivala trebala biti radikalna, izvan marketinga.
Industrija marketinga ponekad previše razgovara sama sa sobom. A najzanimljivije ideje često dolaze iz znanosti, tehnologije, umjetnosti ili neočekivanih industrija u kombinaciji s industrijom marketinga. Da bismo napravili radikalnu interdisciplinarnost, morali bismo svjesno riskirati da dio publike kaže: “Ovo nema veze s marketingom.” Vjerujem da bi tako više naučili o sebi, da prestanemo razgovarati samo sami sa sobom i uvedemo sugovornike koji nas mogu inspirirati i pogurati u neočekivanim smjerovima.
Dakle, ne samo da motiviramo industriju, već i da je uzdrmamo.
Festival koji ste inicirali sada ulazi u drugu dekadu. Šta je ono što festival zna o industriji što industrija još ne zna o sebi?
Ulaskom u drugu dekadu DK ima jednu prednost: dovoljno dugu memoriju da počne vidjeti obrasce koje industrija, dok juri između rokova i kampanja, često ne stigne primijetiti. Posljednjih godina jasno se vidi da se komunikacijska industrija redefinira – od kampanja prema povjerenju, od dosega prema pažnji, od digitala kao kanala prema AI-ju kao poslovnom alatu (dakle, digitalci više nisu sekta!). Festival samo stvara prostor u kojem se te promjene mogu vidjeti malo ranije. Odnosno, aktualizirali smo teme prije nego što su postale ‘novo normalno’.
A Rovinj i format festivala nisu samo kulisa. Kad industriju na nekoliko dana izvučete iz svakodnevnog ritma i stavite u prostor gdje je dopušteno otvoreno razgovarati, propitivati i diskutirati, vjerujem da je možete sagledati iz nove perspektive.
Jer festival vidi kamo industrija ide malo prije nego što to industrija vidi sama.
