Jučer sam pisao o Hotelu Jugoslavija, a i danas ću. Za taj je hotel vezana jedna gotovo nevjerovatna činjenica iz mog života. Hotel je trajao, “živio”, taman onoliko koliko je trajala i moja formalna radna karijera – 55 godina. Otvoren je u novembru 1969, a srušen u oktobru 2024. godine. Tog sam se mjeseca penzionisao i od tada počeo raditi kao da sam na početku karijere.
Godine 1969. počeo sam volontirati u sarajevskom dopisništvu Večernjih novosti Beograd. Ne znam šta je u meni vidio Sreten Petrović, šef dopisništva, pa je baš mene poslao u Beograd da mu, sa glavnim urednikom Mikijem Stamenkovićem, završim neke važne stvari za sarajevsko dopisništvo. Novosti su posebno nadarene mlade dopisnike slale na jednomjesečnu praksu u Beograd. Valjda sam i ja bio takav kad su me poslali “u beogradsku školu novinarstva”. Plaćali su sve troškove: avion, hotel, dnevnice… baš onako gospodski.
Došao sam u Beograd i odmah se javio Milojki Mlađenović, šefici dopisničke službe, da mi kaže u koji hotel trebam ići. Bio je Sajam tehnike i sto kilometara oko Beograda nije bilo slobodne sobe – dukat da daješ. Znao sam to, ali sam mislio da Novosti imaju “svoj” hotel. Krivo sam mislio.
„Bato, vidim ja da si ti sposoban i snalažljiv. Naći ćeš ti hotel, a meni zadnji dan donesi račun da podignemo novac na blagajni.“
Izašao sam iz Novosti, zaustavio prvi taksi i rekao vozaču: „Do hotela Jugoslavija, molim vas.“ Hotel je tek otvoren, prvi hotel De Lux kategorije u državi, skup da boli glava i – što nekima nije bilo zanemarivo – lista gostiju svaki dan je “išla” u MUP da se vidi ko to tamo spava. Znao sam da mora biti soba. Tako je i bilo. Hotel je bio gotovo prazan. Sjećam se lijepog i sunčanog dana. U hotelskom butiku sam kupio kupaće i sišao na bazen smješten na prekrasnom travnjaku. Tako je počelo moje jednomjesečno “begovanje” u hotelu Jugoslavija.
Sutradan ujutro dolazim na posao, Milojka pita jesam li našao hotel, ja kažem da jesam. Ona ne pita koji, ja ništa ne govorim. Kada sam joj za mjesec dana donio račun, umalo se nije onesvijestila.
„Pa zar si morao baš u Jugoslaviju?“
„Vi niste postavili nikakva ograničenja pa sam mislio da je to u redu.“
Ruka joj je drhtala dok je potpisivala nalog blagajni za isplatu računa o kojem se kasnije mjesecima pričalo u Novostima.
Malo me brinulo kako će na to reagovati moj šef u Sarajevu jer mu je Milojka sigurno svašta ispričala. Kad sam se pojavio na vratima njegove kancelarije, ustao je, prišao mi i zagrlio me.
„Neka si to uradio, svaka ti čast. Oni nas iz Sarajeva uvijek gledaju kao neke papke – neka si ih naučio kako sa nama treba.“
Godinu dana kasnije zaposlit ću se na Radio-Sarajevu. Ne bih sad dužio o tome kako sam, sa završenom srednjom tehničkom školom, bio maltene prvi čovjek koji je na Radio-Sarajevu primljen u stalni radni odnos bez završenog fakulteta. O tome – neki drugi put.
Da se ne hvalim previše, bio sam dobar. Radio sam mnogo i dobro. Volio sam marketinški program i bio sam spreman da učim. Negdje sam pročitao da Žozef Lončar, izdavač i glavni urednik magazina Privredna propaganda, organizuje u Beogradu jednogodišnju specijalizaciju za privrednu propagandu. Godinu dana, svakog mjeseca zadnjih deset dana – u Beograd na nastavu. Sve plaćeno: avion, hotel i dnevnice. Bili su to veliki troškovi, ali su šefovi na Radiju procijenili da se u mene isplati ulagati.
Napisao sam Radničkom savjetu zahtjev da se odobre specijalizacija i troškovi. Sve je odobreno i ja sam krenuo u novu avanturu.
Naravno, odlučio sam se za Hotel Jugoslavija i već prvog mjeseca sam svih deset dana proveo na bazenu – radeći. Tog prvog, a i svih narednih mjeseci, imao sam jedan fascikl na kojem je pisalo „Beograd“. U njega bih ubacivao sve materijale vezane za posebne projekte. Po dolasku u Beograd svakog mjeseca – pravac na bazen: čitaj i piši, smišljaj kampanje, slogane, ponude… Svakog popodneva redovno sam igrao stoni tenis sa legendarnim gradonačelnikom Beograda Brankom Pešićem koji je stanovao blizu hotela. Godinu dana nisam otišao ni na jedno predavanje – nisam čak ni znao gdje su se predavanja održavala. Nikad mi niko na Radio-Sarajevu nije tražio potvrdu o završenoj specijalizaciji. A i da jesu – i da sam im rekao da nisam išao, i zašto nisam završio – niko ne bi imao ništa protiv. Benefit koji je Radio-Sarajevo imalo od mog rada bio je mnogostruko veći od troškova mog školovanja.
Nedavno se Žozef Lončar, na putu za Mostar, kao moj gost zadržao na ručku u Sarajevu. Podsjetio sam ga na ovo. Znao je da nisam dolazio. Žozef već dva mjeseca u Mostaru piše svoju biografiju. Kaže da će imati preko 800 stranica i da je od početka planirao pisati o „mojoj“ specijalizaciji i mom radu.
Volim marketing! Cijeli život volim to – jer ti on omogućava najbolje uslove za rad i sva zadovoljstva koja ti pruža malo koji drugi posao, samo ako si spreman da radiš i sve to zaradiš. U marketingu je samo nebo granica. Marketing, reklama, oglašavanje, advertising, komunikacijska industrija… nazovi to kako god hoćeš. Lijepo se nosi!
Zato sam, sad na kraju karijere, i osmislio Advertisimo – koncert Sarajevske filharmonije za agencije, klijente i medije. Da se druže, proslave uspjehe na kraju jedne i požele dobre rezultate jedni drugima na početku nove poslovne godine. Prvi koncert, u januaru ove godinemuzička je kritika ocijenila čistom desetkom. Orkestrom Sarajevske filharmonije dirigovao je Ivo Lipanović – danas sigurno jedan od najboljih dirigenata u regiji. Solista na klaviru bio je Ruben Dalibaltayan.
Sa Maestrom Lipanovićem sam potpisao ugovor da će naredne tri godine biti umjetnički direktor Advertisima. Sljedeći koncert biće 20. februara 2026. godine. Pobjegli smo iz januara zbog školskih raspusta i činjenice da većina ljudi neiskorišteni dio godišnjeg odmora koristi u januaru.
Još u februaru iduće godine smo u Sarajevu, a onda krećemo u osvajanje regije. Agencije, klijenti i mediji prelaze granice, rade u cijeloj regiji – pa je sasvim logično da se na Advertisimu jedne godine susrećemo u Sarajevu, iduće u Zagrebu, pa Beogradu, Ljubljani, Skoplju…
